Ja sam bila od one djece koja ne jedu skoro ništa. Roditelji su mi pričali da sam do dobi od tri godine jela isključivo jedno jedino varivo i povremeno koricu kruha. A to varivo se nisu usudili baš svaki dan kuhati da mi se i ono ne zgadi pa onda dan, dva ne bi jela ništa pa treći dan to varivo i tako ukrug. Kad sam krenula u vrtić počela sam jesti još poneko jelo, ali otkad znam za sebe ne volim mnoga jela, neka mi baš izazivaju dizanje želuca, neka mi užasno smrde i nikakva glad ne može u meni izazvati poriv da pojedem nešto od tih jela. Unatoč tome, oduvijek sam stvarno zdrava, a i narasla sam dosta visoka.
I dan danas, iako sam jelovnik značajno proširila do četrdesete, svejedno sam jako izbirljiva i teška za uskladiti jelovnik s drugima.
Zato imam jako puno tolerancije kad djeca nešto ne žele i ne vole i ne sekiram se oko toga. Ja vjerujem da dijete, posebno dijete predškolske dobi, osjeća što mu i koliko treba i neće se svjesno i namjerno izgladnjivati. Ako je dijete zdravo i dobrog općeg stanja to što slabo jede ne bi me uopće uzbuđivalo.