stariji je također drugašić, i ima crno na bijelo dijagnozu (psih. Julija Vlahinski iz PSŠ Sever) elemente ADHD-a koji mu otežavaju praćenje nastave.

nikad nije imao problema u savladavanju gradiva, nego u strukturiranju vremena i usmjeravanju pažnje.
prvi bi razred znao doći doma s praznim tekama i knjigama, i da se uopće ne sjeća o čemu su pričali na nastavi.
da ne spominjem knjige i pribor koji bi posijao u školi.
nije bio u boravku, platili smo tetu da s njim sjedi i radi do 4 (kad mi dođemo doma).
nerijetko sam dolazila s posla u podne ispred škole da bi pohvatala školski rad od ostalih iz razreda (da teta zna odakle će krenuti s njim).

kroz prvi razred doslovce smo stajali iznad njega dok bi računao, pisao, itd.
jednostavno da ga trgnemo jer bi u trenu skrenuo pažnju na nešto deseto i prestao pisati.
tako da bi se taj domaći rad od pola sata otegnuo na nekoliko sati.
ukratko - veselje na kvadrat !

drugi je razred (da kucnem o drvo) puno puno bolji. sada je u boravku, uspije pohvatati domaći rad, kao i školski kojeg propusti za vrijeme nastave.
malčice je svjesniji da je škola njegova obaveza, i da ta škola uključuje i školski i domaći rad.
još uvijek radimo s njim, ali na drugi način, prema potrebi. on napravi (ili popravi) domaći rad,
a mi ga nakon toga iskontroliramo, pojasnimo što mu nije jasno,
popričamo o gradivu, itd.

čitanje mu i dalje "šteka", i tu smo se dogovorili da svaku večer pročita neku pričicu (po svom izboru).
šta da kažem - borba je svaki dan. od oblačenja, pranja zubi, obroka - svugdje ga se treba pogurnuti da se požuri,
odradi aktivnost do kraja. ružno je reći, ali skoro kao u vojsci.

bitno je bilo da smo još i prije početka škole dobili stručno mišljenje i upute što i kako dalje s njim - i to je ono što i cure kažu.
i možda najvažnije, bitno je da ima učitelja koji je upoznat sa svime i s kojim imamo odličnu suradnju.