Spomenula sam da smo i mi imali iskustvo izbacivanja iz razreda u 1. osnovne, moj je to užasno teško podnio, tim više jer uopće nije bio kriv, bio je kolateralna žrtva (po riječima same učiteljice).
Par dana je dramatizirao, govorio da mrzi školu, da je loš učenik, teškom mukom smo mu vratili povjerenje u samog sebe i nekakav pozitivan odnos prema školi (toliko o kažnjavanju preosjetljive djece).
S druge strane, drugi dječak koji je također završio na hodniku držao se kao da mu je svejedno i uopće ga nije bilo briga. Čini mi se da je ova reakcija češća.
Ni u jednom ni u drugom slučaju, dakle, nije postignut nikakav cilj (ili pogrešno dijete pogrešno hiperreagira, ili je dijete potpuno ravnodušno prema toj vrsti kazne). Kao pedagoška metoda, očito - neuspješno. U prvom razredu - besmisleno.
Ovo s napadajem smijeha razumijem, ali to i ne bi trebala biti kazna, više bih to shvatila kao dodatnu priliku za smirivanje.