Da se držim teme: što se tiče motivacije za dodatnu matematiku, s vremenom sam odustala od zadavanja dodatnih zadataka doma, jer je to posao učiteljice, a ne mame.
Ali, za poticanje matematičke logike i održavanje interesa ne mora nužno samo rješavati zadatke - mojem je jedno vrijeme bilo zabavno igrati šah (i to sa mnom - jer me uglavnom pobjeđivao, ako bi igrao s tatom, onda pobjeda nije uvijek bila garantirana, a to je već veća frustracija!). Zadnjih mjeseci se uz mene zainteresirao za sudoku. Istina, nema dovoljno strpljenja da riješi ono što ja rješavam, ali nema veze, knjižica stoji na stolu, ponekad je se dohvati. Ista stvar je s enigmatikom.
Po meni, sve je to bolje od gledanja u ekran.
Na dodatnu ide, kako rekoh, pomalo preko volje, ali priznaje da mu je to istovremeno i zabavno. Da bi došao do te faze, trebalo je proći krizu "odustajanja" u 1. i 2. razredu. Nadam se da će u 5. razredu dobiti neku super nastavnicu iz matematike koja će probuditi ono najbolje u njemu (e jesam naivni optimist ).

Istovremeno imamo drugu situaciju s odustajanjem, naime, rekreativno trenira košarku u školi, i to mu dobro dođe da se razgiba, iskače i istrči. Unazad zadnjih par mjeseci ima problema s grupicom dečki iz razreda koji također treniraju s njim, odnosno, vjerojatno je u pitanju njegova preosjetljivost (ne mogu reći da su dečki neki zlostavljači, jer nisu, samo su grubi i nemaju baš razumijevanja jedni za druge, pa tko je jači, taj kvači). I sad želi odustati od košarke zbog njih. Ja ga s jedne strane ne želim tjerati da trenira ako mu se ne da (jer ima dosta aktivnosti i bez košarke, a fizički je aktivan i bez strukturiranog sportskog treninga), a s druge strane, ne želim da odustaje zbog par dečkiju, jer to neće riješiti problem, samo će ga potisnuti, a i ne želim da razvija defenzivni stav pred takvim problemima. Tako da smo u sličnom sosu kao i vi, zasad ide po inerciji na treninge kad stigne, pa dokle izdrži, izdrži...