E sad, zašto sam ja toliko zabrinuta da ga nečime ne povrijedim - ima momenata kad je on toliko down da mi na kritiku zna reći "Sad me imaš razloga mrziti, sigurno me nikad nisi ni htjela, bolje bi bilo da se nisam nikad rodio" i slične stvari. Kad ti tako nešto kaže osmogodišnjak koji odrasta u familiji u kojoj vladaju stabilni odnosi i gdje se djecu uvažava i gdje kritiziraš radnju, a ne dijete kao osobu, bome se zamisliš.


No, kako bilo, danas smo bili kod njegove dr. i razjasnila mi je neke nedoumice, a dogovorit ću i jedan termin bez njega da je mogu još detaljnije pitati sve što me muči. Budući da dijagnoza nije toliko ozbiljna, dr. je rekla da s njim u principu možemo postupati kao i s djetetom koje nema dijagnozu i potvrdila da je ono što radimo ok.

rehab, rekla nam je da on ne bi profitirao od druženja s klincima koji imaju Aspergera, da je njegov poremećaj dosta blaži. A baš sam mislila da će reći da je to dobra ideja.


Jedino mi je još motivacija pod velikim upitnikom.