Naša učiteljica je odlična. Mogu reći da skoro pa i nemam prigovora (a to za mene rijetko). Tako da nije problem u njoj, nego ona ne vidi potrebu da dijete ide na dodatnu na silu, ako ne želi. Dijelim mišljenje.
Naša učiteljica je odlična. Mogu reći da skoro pa i nemam prigovora (a to za mene rijetko). Tako da nije problem u njoj, nego ona ne vidi potrebu da dijete ide na dodatnu na silu, ako ne želi. Dijelim mišljenje.
Opet niz.
Bubice, moje dijete ne želi na dodatnu. Drugi koji žele, idu s voljom.
ma, sve je ok. Ali, ako ona ne vidi potrebu da dijete bez volje ide na dodatnu onda neka dijete ne ide (uz konzultacije s vama, eventualno), a ne tražiti od vas da ga ispišete. To je prebacivanje odgovornosti.
ali, ok, nije tema.
Učiteljica nije imenovali ni jedno konkretno dijete, nego je rekla roditeljima da svatko razgovara doma sa svojim djetetom, jer ih nekoliko ide na dodatnu bez volje i onda ne rade na dodatnoj, jer je sad prilika ako se neko dijete želi ispisati (u dogovoru s roditeljem), da se ispiše.
Isto tako djeca koja su predložena, a ne idu, neka roditelji s njima razgovaraju, ako žele ići, mogu se sad opet uključiti.
ja baš i ne znam neko prosječno dijete koje rađe sjedi u školi na dodatnoj iz matematike, nego da je vani s ekipom, ili na kompu igra igrice il već što ga veseli.
ovo - ne želi ići, kako sam već pisala je jaakoo individualno.
ako mu matematike ide, i k tomu je još najbolji u razredu, nek sjedi još tih sat vremena i nek rješava izazovnije zadatke. neće mu škodit
Nije dodatna obična nastava. Manje ih je, atmosfera je opuštena, sjede kako žele, zadaci su izazovniji i zanimljiviji.
Ne bih rekla da je mučenje djeteta inzistirati da ide.
Osim toga, to je jednom tjedno po 45 minuta, nije kao onaj trening od sat i pol pet dana tjedno koji smo imali u Jelkinoj temi.
laumi, moj stariji isto jako odgovara opisu tvog sina, samo što je sad takav na razdoblja, a prije je bio stalno pa vidim poboljšanja s odrastanjem. Ne znam koliko ti to moje iskustvo vrijedi.
On je tip koji bi od svega odustao, ali se ipak da nagovoriti, a za dodatnu iz matematike je na kraju priznao da je zanimljiva. I za košarku je više puta rekao da na nju ide samo zato što mi to želimo, ali ja, kao cvijeta, gledam više, a manje slušam , a ono što vidim je da se za trening sprema zvizdučući, da nikako ne želi zakasniti i da je zadovoljan kad se vrati.
Anemona je spomenula da nije ista stvar radi li se o djetetu s dijagnozom ili o "normalnom" djetetu. Da, to je najveći razlog mojih nedoumica. Kada popustiti djetetu jer će mu to biti na korist, a kada ga "pogurnuti"? Kada i koliko tješiti a da time ne "hranimo" i ne podupiremo neprihvatljivo ponašanje? I to sve pazeći da mu ne narušimo ionako prenisko samopouzdanje.
Neki dan, na primjer, me skoro uvjerio da stvarno ne želi slaviti rođendan. Međutim kad smo navečer otišli po pozivnice, odmah se primio pisanja i jedva dočekao jutro da ih donese u školu. A dan prije je cijelo popodne cendrao da neće slaviti taj rođendan, da mu ionako nitko neće doći, da ga mi s time samo maltretiramo...
S drugo dvoje djece, koje nemaju nikakvih poteškoća, vrlo dobro znam što i kako, a ako negdje malo i pogriješim, lako je ispraviti i neće biti nekih posljedica.
Pa dijete s dijagnozom je isto normalno dijete. To što ima nekakav papir, ne znači da nekad ne smiješ pogriješiti u roditeljskoj procjeni. Probaš, pa vidiš kako ide... Ja bih svoga upisala na dodatnu nastavu matematike, uz dogovor s njim (i s učiteljicom - obaviš razgovor samo s njom, bez djeteta) da izdrži određeno vrijeme - recimo 2 tjedna (zapravo četiri puta - to je možda i cijeli mjesec) jer tada ćete svi biti pametniji. On će dobiti priliku da vidi da li mu se to sviđa, a isto preuzeti obvezu da izdrži dogovoreno vrijeme. To je važno i korisno iskustvo.
A možeš i pitati one koji su mu dali dijagnozu. S druge strane, nemoj zaboraviti svoj roditeljski instinkt. Ali što se matematike (i glazbe i tjelesnog i puno drugih stvari) tiče, ono što se odradi u ranom djetinjstvu vrijedi dvostruko. Ne možeš početi baviti se gimnastikom u 16. godini. Ni matematikom. Tako da bi bilo šteta ni ne pokušati.
laumi, ja se slažem s peterlin.
mislim, zamisli kako bi bilo nekako tužno da ste prihvatili njegovo mišljenje i da nije slavio rođendan. ono, rođendan je, a nema slavlja.
isto ti je i matematikom.
jedan sat više - manje, ništa neće promijeniti mu u životu. ionako ne voli cijelu školu, pa tako ni dodatnu. a šta ne? išao na dodatnu il ne išao, opet mu škola ne valja.
takav je, preosjetljiv i, nažalost, njemu je problem i ono što realno nije problem.
mislim, ne mora ić na dodatnu i ne mora slaviti rođendan, ništa se neće strašno desiti.
jedino što ne vidim nekog benefita u tome. i dalje će bit nezadovoljan, samo bez dodatne i bez rođendana. naći će već nešto treće za cendranje
Istina.
I dalje mislim da kod takvog djeteta treba "birati bitke". Tu mi je rođendan kategorija u kojoj "sigurno dobiva" (na samopouzdanju), matematika nije (meni, ne laumi).
Ako je stalno nezadovoljan, nemotiviran i slabog samopouzdanja, treba odabrati u kojem smjeru ga se može pogurati, jednostavno ne može odjednom prihvatiti sve.
Mislim da tu već ima veliko nezadovoljstvo - škola.
U školu mora ići i tu je "gurnut" da jednostavno mora pregristi to nezadovoljstvo, a dodatna - tu mu se može popustiti i izaći u susret.
Ma slažem se, ali mislim da istu stvar gledamo s dvije različite strane - ako se djetetu svidi dodatna (a to je ipak BITNO drugačije nego čopor u razredu - manje klinaca, puna pažnja učitelja, puno bolje nego uobičajeni radni dan) možda mu to upravo pomogne da prevlada frustraciju školom.
Nema tu jednostavnih rješenja, ili je možda svako jednostavno... ne znam. Svaka od nas piše imajući na umu svoje dijete, a ne tuđe.
Ja bih ga odmah izvadila iz dodatne da mi učiteljica kaže da on ne radi ili da ima otpor kad je tamo. No nekako mi se čini da to on samo doma meni njurga, kao i za puno drugih stvari. Znat ću više nakon informacija kod učiteljice idući tjedan.
Npr. plivanje - nedavno smo ga ispisali jer cijelu zimu ima problema s ušima, bit će da ih ne obriše kako treba nakon treninga. I za plivanje je stalno nešto njurgao, najviše zimi jer mu je, kao, hladno. I sad cendra da bi on na plivanje, da mu fali.
Izludit ću dok taj mali ne odraste.
Kada tako gledam na stvari, u svakom slučaju je lakše. Al kad ga uhvati, u stanju je satima cendrati, nekad i plakati, samosažalijevati se i pljuvat po sebi. Ako ga ignoriram, govori mi da kakva sam ja to majka kojoj nije stalo do njega; ako ga tješim, onda najčešće još revnije udari u dreku.
Da to gledam sa strane, bilo bi mi čak i komično (koje on sve izraze koristi, jako je elokventan; MM i ja se često samo pogledamo i smijemo očima), ovako pak mi dođe da uzmem nešto za smirenje.
Ako nisi čitala, mogu ti preporučiti izvrsnu knjigu Između roditelja i djeteta u kojoj potanko objašnjava kako razgovarati s djetetom kod takvog njurganja s primjerima razgovora.
Kad sam primijenila što je pisalo u knjizi, znatno sam skratila te razgovore u kojima se on žalio (a da su obje strane zadovoljne).
E sad, zašto sam ja toliko zabrinuta da ga nečime ne povrijedim - ima momenata kad je on toliko down da mi na kritiku zna reći "Sad me imaš razloga mrziti, sigurno me nikad nisi ni htjela, bolje bi bilo da se nisam nikad rodio" i slične stvari. Kad ti tako nešto kaže osmogodišnjak koji odrasta u familiji u kojoj vladaju stabilni odnosi i gdje se djecu uvažava i gdje kritiziraš radnju, a ne dijete kao osobu, bome se zamisliš.
No, kako bilo, danas smo bili kod njegove dr. i razjasnila mi je neke nedoumice, a dogovorit ću i jedan termin bez njega da je mogu još detaljnije pitati sve što me muči. Budući da dijagnoza nije toliko ozbiljna, dr. je rekla da s njim u principu možemo postupati kao i s djetetom koje nema dijagnozu i potvrdila da je ono što radimo ok.
rehab, rekla nam je da on ne bi profitirao od druženja s klincima koji imaju Aspergera, da je njegov poremećaj dosta blaži. A baš sam mislila da će reći da je to dobra ideja.
Jedino mi je još motivacija pod velikim upitnikom.
uf, udara di najviše boli.
moj je, doduše malo mlađi, sam sebe lupao. al, ono, pravo, jako.
i poslije mi je priznao da je to radio samo da mene izbezumi.
i bome, to bi me i izbezumilo. do kraja.
M. je isto znao sam sebe gristi, udarati i grepsti i to mi je bilo još i normalno kad je bio manji. Sad to više ne radi, ali unatrag otprilike 2 godine priča ovakve stvari. Ne mogu vjerovati da na taj način manipulira, mislim, odakle mu da priča takve stvari? Ajd, kužila bih da je to pobrao od nas odraslih, ali mi tako ne razgovaramo.
i malisa to zna reci. a i ja se sjecam da sam ne samo znala tako govoriti nego i sam i mislila tako jako jako dugo
Da, to moze biti ( i vjerojatno jest) njegovo subjektivno misljenje koje zapravo nema veze sa vanjskim okolnostima ( koliko sa njegovim unutarnjim osjecajem).
Jako dobro razumijem o čemu govoriš - ja sam od svojeg čula i puno gore izjave. I to čak i u benignim situacijama kad mu sigurno nije bila namjera manipulirati.
S obzirom da u obitelji imamo depresiju i još ponešto što uz to ide, nije mi svejedno, i ne razmišljam u takvim prilikama o tome da li dijete manipulira sa mnom ili ne. Da stvar bude gora, neko vrijeme sam se profesionalno bavila psihijatrijskom genetikom pa znam da nije sve ni u odgoju, nešto je i urođeno
U svakom slučaju, utješno je razgovarati s ljudima koji imaju slične probleme. Btw, tanja, mislim da su naši klinci išli u isti vrtić
Je li? I vi ste iz Potočnice?
a šta ja znam, za moju glavu je bilo toliko nemoguće da dijete, u našoj obitelji, može za stvarno misliti da ga nitko ne voli i da ga mrzimo i da ga nikad nismo htjeli, da sam sve takve ispade automatski pripisivala njegovoj manipulaciji
i nisam ga ozbiljno shvaćala, priznajem. ono, nije lijepo za slušat ni za gledat, al me nije sekiralo toliko.
al pretpostavljam da valjda nije sve u tim riječima, kod vas je valjda drugačije.
U vasim opisima prepoznajem svog petogodisnjaka.
Mislim da je intelektualno puno razvijeniji nego emocionalno, ne znam ima li to veze, ali s njim smo prosli i fazu razvojnog mucanja kada su mu misli bile puno brze od sposobnosti govora. S njim smo jedinim prosli i dosta teske tantrume koji su trajali od 2. do cca 4. godine.
Vrlo je emotivan, sklon drami, preuvelicavanju, u zadnje vrijeme i mislima tipa " znao sam da ce se to bas meni dogoditi, nikada to necu uspjeti" i sl.
Kada nesto ne uspije napraviti slijedi ispad bijesa.
Ono sto mene muci je kako postupiti u takvoj situaciji?
Do sada sam ga smirivala, ubila se od objasnjavanja da se treba potruditi, vjezbati, da ne mora uvijek od prve uspjeti....
Ali sada citam da takve aktivnosti treba odmah prekinuti?
Zar ne postoji mogucnost da dijete to shvati kao kaznu jer nije uspio?
Čuj, svatko ima neku točku gdje puše i na hladno
Da nisam imala prilike gledati kako se dječje izjave tog tipa mogu razviti u ozbiljan problem, ne bih ni ja tome pridavala neku pažnju.
Ali sve je to dosta kompleksno, naravno da ovisi i o okolnostima odrastanja i još koječemu. Za svoje dijete mogu reći da je 90% vremena vedro i veselo dijete, sklono zafrkavanju, ali smo na vrijeme upozoreni da je izuzetno osjetljiv i, zajedno s još nekim stvarima, imam to na umu. I ne volim baš čuti njegove povremene morbidne izjave o životu i smrti.
Ne treba prekinuti aktivnosti, nego začarani krug samokritike i samosažaljevanja, to su različlite stvari.
Ja svojeg itekako potičem da ustraje ako mu nešto ne uspije (najčešće kod sviranja, tu se susreće s najvećim izazovima). U ove tri godine postigli smo (i on i ja) značajan napredak u shvaćanju uspjeha i neuspjeha.
laumi, što se tiče napredne matematike, mi imamo izvanredna iskustva s matematičkim radionicama u udruzi Ja to mogu, možda da probate tamo iduće godine (najmanji uzrast za te radionice je četvrti razred, koliko znam). Ima različite djece u grupi u kojoj su moji klinci - recimo, simpatična mi je situacija s jednom polaznicom za koju mi sin priča kako "rastura" zadatke i usput doda da šteta što je ne mogu "iskoristit" u ekipnim natjecanjima. Pitam ga pa zašto je ne bi mogli, a on matter of fact objasni da ona ne odlazi na natjecanja, ne voli ih. Super mi je to što vidim da im je naglasak nekako na tome da se gušta u samom rješavanju zadataka, a ne toliko na usmjerenosti prema uspjehu, što mislim da možda može biti olakšavajuća okolnost za dosta intelektualno iznadprosječne djece (s obzirom da to svjstvo očito često ide u kompletu s emocionalnom nezrelosti, perfekcionizmom i sl.).
Posljednje uređivanje od Kanga : 31.01.2015. at 21:40
laumi moja je punoljetna, a ja ponekad još uvijek ne znam što bih s njom
predivna mlada osoba, toliko dobra, draga, suosjećajna,
nadprosječno inteligentna, darovita u jako puno stvari,
ali... emocionalno teška ko teretni vlak.
nevjerojatna je količina nesigurnosti u njoj,
prošla je razgovore s psiholozima, išla na NFB zbog koncentracije,
pomoglo je, naravno, ali ta nesigurnost kao da se začahurila negdje duboko
i prkosi svemu što se s njom pokuša.
brinem se hoće li se ikada izvući iz te svoje nesigurnosti,
jer vidim da ju to koči u puno toga?!
čak ne znam ni što bih ti savjetovala za tu dodatnu.
kod mene je uvijek vrijedio zakon s čime kreneš u školskoj godini
moraš privesti kraju, a iduću godinu na početku dobro promisli da li želiš ili ne
i što uopće želiš.
Prijavljujem i ja jednog takvog.
Kad presjeći, kad tješiti, kad odustati a kad zapeti...
Prepoznati kad je maanipulacija a kad nije...uh, recimo da sam uspješna u 60% situacija.
Iz ostalih 40 učim, ali bome uči i on.
Najdrastičnije što mi pada na pamet je recimo gubitak u igri. To je bila tolika količina frustracije, za ne povjerovati.
I tako smo muku mučili skoro godinama, dok mi se nije učinio spreman da ga pritisnem pa šta bude (prijašnji pokušaj je neslavno završio).
Svakako, odigrali smo 9 partija Monze, a uvjet je bio da igramo dok ne dobije. Uopće ne znam kako se potrefilo da baš svih 9izgubi. E tu je bilo svega: ljutnje, tuge, histerije, pokušaja manipulacije, fizičkih nasrtaja... Da bi tamo negdje oko 5.-6. zaključio da se zapravo ništa strašno ne događa kad gubi.
I dalje ne voli igrati društvene igre, ali sad će poraz podnijeti ok.
Ono što želim reći: takvu djecu ne treba micati od frustracija, ali ih treba ciljano učiti i navikavati na njih. Koliko vidim, još i više nego ove manje osjetljive, jer njima je frustracija mini smak svijeta.
Naravno, sva umjetnost je pogoditi trenutak i način, a tu nema recepta.
Pardon, ispravak:
Treba ih micati od frustracija za koje nisu zreli a suočavati ih s onima koje mogu ili će uskoro moći rješavati.
Čini mi se da to dolazi u valovima... Moj mlađi je manijački i ovisnički dudlao prst skoro do pred školu. Nakon toga je cca 2 godine bio mir, pa kad se pokazalo da čitanje ne ide glatko, krenulo je samoozljeđivanje i grizenje ruku do krvi. I to se riješilo... Sad je u 14. godini i čini mi se da mu pubertet puno teže pada nego godinu dana starijem bratu.
Jučer navečer je izjavio da mu "ne damo do riječi" nakon što je skoro cijelo popodne kod bake proveo u njezinoj spavaćoj sobi, sam, pred tv-om. Nije s bakom progovorio 2 suvisle rečenice, a mi mu eto ne damo do riječi... Ma baš! Morat ću opet srezati gledanje televizije i drugu elektroniku na nulu. Ne bi bilo prvi put.
Doma ne vidi takve primjere, nije te štoseve pobrao od nas. Dapače - zna nama ostalima baš gadno pokvariti dan / večer / vikend... Kao da traži jezikovu juhu! Kad ju je jučer i dobio (jer je OPET izgubio torbu s opremom za tjelesni, i to se otkrilo u nedjelju navečer) za 10 minuta počeo je veselo cvrkutati - doslovce drugo dijete! Jednostavno, kao da traži neki "gromobran" za svoje frustracije. Pa je jučer dobio gromobran u 2 rečenice: "Odmah prestani s tim! Sutra u školi izvoli potražiti torbu s priborom, a sad si u drugu torbu složi rezervni pribor!" I priča gotova! Odavno sam shvatila da ne treba trošiti svoje vrijeme i svoje živce na NJEGOVE muhe nego to presjeći, jer on to sam ne može.
***
Moja mama kaže da sam ja bila takva kao dijete - naporna. Vjerojatno ima pravo.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 02.02.2015. at 08:57
Bila sam na informacijama kod učiteljice pa smo popričale i o dodatnoj; rekla sam joj kako M. cvili da ne bi išao i kako mu se ne da doma rješavati zadatke za dodatnu i da ne znam ima li smisla da bude na dodatnoj. Odgovorila mi je da da bi bila šteta da ne ide i da će ona s njim nasamo o tome razgovarati. Tu bi već moglo biti rezultata jer M. jako voli svoju učiteljicu i ono što mu ona kaže je zakon.
I ja bih cvilila da doma moram raditi zadatke za dodatnu.
Ako to nekoga ne veseli, cini se kao kazna , a ne nagrada.
nisam shvatla, da li on voli matematiku ?
da li je samo dobar u matematici bez prevelike ljubavi?
da li je dobar u matematici, voli matematiku , ali su mu zadatci dosadni i neizazovni?
Voli matematiku , ali ne voli vjezbati matematiku?
Njegov osnovni problem je što je on lijen i želi raditi samo ono što mora.
Što se mora, radi samostalno i bez njurganja. Nekad čak i s guštom piše zadaće. Sve predmete jednako "voli", sve mu ide, za sada.
Pa onda s vremenom zavoli raditi to što mora.
Očekujem da će, nakon što učiteljica s njim porazgovara, s većom voljom raditi te dodatne zadatke. A ako ipak ne bude, odustat ćemo od dodatne.
Da se njega pita, ne bi uopće išao u školu, nego bi sjedio doma i gledao TV.
Pa dodatna je individualizirana. Učiteljica tek treba vidjeti kako će dijete reagirati - zato ga i nagovara na dodatnu jer misli da bi to za njega bilo dobro. Na dodatnoj je manje djece. Tamo nema razrednih smetala i nasilnika. Što se gradiva tiče - nemaju svi iste zadatke. Pogotovo u nižim razredima, učitelji to "skroje" svakome prema razini znanja - da bude taman, motivirajuće, a ne previše. Bar je tako radila odlična učiteljica mog starijeg sina.
Moj L. u ovoj dobi nije baš često išao na dodatnu (ni stizao, zbog glazbene, kao ni sada) ali mu je recimo bio gušt uzeti te zadatke i rješavati doma. Ponekad je otišao, ali to nije bilo svaki put. Njegovom kolegi na kraj pameti nije padalo doma rješavati bilo što, ali je veselo išao na dodatnu jer je tamo bilo puno zabavnije nego na redovnoj nastavi. I svaki je imao svoje zadatke i svoju razinu. Taj njegov kolega je u prvom razredu rješavao zadatke iz knjige za četvrti razred (ali to je poseban slučaj) i ostali su imali svaki svoje.
Moj mlađi ove godine povremeno eskivira glazbenu zbog dodatne nastave hrvatskog jezika. A do prošle godine na kraj pameti mu nije padalo ići na bilo kakvo natjecanje u osnovnoj školi, samo glazbena je bila važna. Ali baš na tim dodatnim aktivnostima se gradi motivacija i dobra slika o sebi, što je u redovnoj nastavi puno teže.
Da, učiteljica u ovakvom slučaju treba biti glavni motivator, jer ona ima ovlasti reći djetetu što se mora.
Tako je i moj u 1. razredu "odustajao" od dodatne matematike sve dok mu učiteljica na kraju nije rekla da ostaje na dodatnoj. Nakon toga više nikad nije dodatnu dovodio u pitanje. Pa i sad mu se ne da svaki put ostajati sat dulje u školi, ali ne spominje odustajanje.
Ali nemaju dodatne zadatke za doma (iako bih ja voljela da imaju).
Suosjećam..i moja J. ima isti problem samo što je mlađa...ona će sad 5g.
Količina frustracije, ljutnje, ma ja bih rekla bijesa koju ona ispolji kada nešto ne može ili kada s nečim nije zadovoljna je zastrašujuća.
Kod nje je problem što ne želi ni čuti ni pokušati ništa što ona smatra da neće dobro napraviti. I to je nešto što nam može biti veliki problem kad krene u školu. Mi smo na radionicaama kod T. Sever pa se nadam da će nam to pomoći.
Ona je sada propustila 2 rođendana svojih jako dobrih vrtićkih prijateljica jer su bili u igraonici, a to je nepoznato okruženje i ona ne želi ni čuti, plače histerično na sam spomen. Nismo ju tjerali ni navaljivali, ali onda je došao na red rođendan jednog dječaka koji joj je skoro kao brat...jako smo bliski prijatelji...obožavaju se i bilo je jako grbavo...bilo je mnogo suza...jer je isto bilo u igraonici i nismo htjeli odustati da ne ide...na kraju je pristala otići..bila je cijelo vrijeme priljepljena uz mene...uvijek nekoliko metara od druge djece...na kraju se mrvicu opustila i bila je sretna što je išla.
Pokušali smo svakakvim pristupom, ali za sad ne uspjeva baš nešto. Objasnila sam joj da ju prijatelji zovu jer ju žele i vole i da će biti tužni ako im ne dođe na rođendan, čak sam pokušala na način da ako ona ne ide nikome kako će onda njoj doći...njezin je odgovor na to da joj niti ne mora nitko doći.
I moja je jučer izjavila da ne želi na košarku više ići. Razlog jenda cura joj je rekla da je guska, i sad ona ne želi, ajd uspjeli smo razgovorom riješt sitaciju i ipak je prihvatila da ne odustaje zbog jedne "guske".
Problem mi je dodatni da se ona nezna obraniti, nezna zauzeti stav. Neki dan na atletici dok je pila sok jedna starija curka joj je gurnula bocu i ova moja se polila a ova umirala od smjeha, šta je moja napravila, ništa, nikakva reakcija, samo se pokunjila i maknula. I koliko god ja objašnjavala da se mora izborit za sebe, ona ništa. Dobro nije mogla puno niti napravit, ali daj reagiraj nekako, bilo šta, reci nešto, ona ništa.