M. je ušao u takvu fazu s 5 godina. Mislim da to nije izravno povezano s gledanjem nekih crtića ili čitanjem nekih priča nego sa suočavanjem sa svijetom, s počecima samostalnog suočavanja sa svijetom. Dok je kao manji bio posve, čak iracionalno neustrašiv, nakon 5. godine se je počeo bojati mraka - moram ići s njim do WC-a da mu upalim svjetlo, ujutro neće doći u moj krevet nego me zove, jer se boji sam izaći iz kreveta, jer je još mrak. Moja sestra mu je kupila plavu noćnu lampicu - ja sam mislila da će mu to smetati u snu, no on je oduševljen i svaku noć je pali. Ja pokušavam razumjeti negov strah i pomažem mu. Ne prisiljavam ga da "savladava" strah nego čekam da ga to prođe.