 |
|||
Sad je stvarno dosta. Zena pati zbog gubitka dijeteta, ima pravo biti u ovoj rubrici.Yummy_mummy prvotno napisa
Koliko su na ovom podforumu odlucili prekinuti trudnocu zbog sumnje na anomalije, zbog srcanih gresaka, zbog DS ... pa nitko nije dovodio u pitanje njihovu patnju nakon odluke.
Nema smisla od tebe ocekivati sucut i razumijevanje radi onoga sto osjecamo. NIsi izgubila dijete, pa ne znas kako se ijedna od nas osjeca. Uostalom ova price je vise fokusirana na njen odnos s frajerom nego na njen odnos sa nerodjenim djetetom. Cak i da je spontano izgubila trudnocu, ova je prica o frajeru, a ne o andjelu.
YM, obzirom na friski gubitak, necu ti uzeti za zlo tvoju osjetljivost.
Vrlo je nespretno od tebe tvrditi da znas tko je imao kakav gubitak i kako se nosi sa svojim gubitcima.
Isto tako sam i moderator , i kazem da zena ima pravo biti na ovom podforumu.
Ok, mozes li mi odgovoriti onda na ovo pitanje? Citajuci pricu, da li je ta prica stvarno o andjelu ili o decku? Koliko je postotak teksta usmjeren na bebu, a koliki na decka?
žao mi je zbog gubitka bebe i raspada veze .
ako nemate što lijepo reći i napisati ni nemojte .
da nije napisala uvod i da je izostavila dečka, dobila tisuću srca i zagrljaja , ovako ajmo ju malo popljuvati .
ja to ne znam tako dobro reći kao maria pa je od riječi do riječi citiram
Pozdrav svima,
nakon 4 mjeseca skupila sam snage logirati se na forum. Prije svega zahvaliti ću se još jednom svima koji su odvojili vrijeme i posvetili pažnju mojoj priči. Što se komentara tiče bilo je za očekivati i pozitivne i negativne komentare no neki su moju priču pogrešno percipirali...tu se ne radi da je "moj frajer" kako ga neki nazivaju važniji u priči od gubitka iliti ubistva MOJEG DJETETA, već je to pisano iz mojeg srca i duše u tom trenu i misli koje su mi tada prolazile kroz glavu...to je moja životna priča koja ima svoj početak,zaplet i kraj...priča kojoj možda kako Vi kažete nije mjesto ovdje na ovom forumu...priča koju sam uspjela napisati 20 dana nakon poroda i pokušala složiti i staviti na papir sve ono što me muči i prolazi glavom..."mojeg frajera" više nema,da,istina i za njim ne žalim niti sekunde...jedina bol koja živi u meni svaki dan je ta zbog odluke koju smo "ZAJEDNIČKI" donijeli na savjet liječnika i s kojom se JA moram nositi sama kroz život. Žao mi je da mame koje su izgubile svoju djecu mene osuđuju, no iskreno to me niti toliko ne dira jer dovoljna je kazna i križ što moram živjeti s činjenicom da moje curice više nema i da sam JA ta koja je išla na inducirani porod. S time treba znati živjeti i vjerujte mi nije uopće lako. Postala sam tijelo bez duše jer moja duša je otišla zajedno s njom. Treba živjeti tako mrtav među živim ljudima i ne dao Bog to nikome, niti takav osjećaj niti da iti jedna žena doživi izdaju partnera na ovaj način i u ovakvoj situaciji. Nema dana da ne mislim da sam trebala postupiti drugačije i roditi svoju curicu, no eto nažalost nisam, u tom trenutku je bila takva odluka. Svi mi odlučujemo ovako ili onako i teško je za suditi bilo kome jer nismo hodali u tuđim cipelama, svatko bi u određenom trenutku odlučio na ovaj ili onaj način a možda bi već u slijedećem odlučio na suprotan način. Posjećujem psihologa i psihijatra i riječi moje psihijatrice su bile ovakve bez obzira što ja i dalje ne mogu gledati tim očima kojima ona gleda a glasi: "odluka je bila ispravna koliko god se to tebi činilo neispravno, partner bi te ostavio iovako ionako, 40 godina imaš, operiranu kralježnicu, 2 djece i zamisli sada da imaš dijete koje je teško bolesno i treba 24-satnu njegu. Kako bi to izgurala sama? Imala bi pomoć možda sa strane ali svi bi oni otišli svojim kućama a ti bi opet iza zatvorenih vrata ostala sama. Trebala bi raditi da prehraniš obitelj jer imaš još 2 djece kojima si potrebna. Kako bi radila i brinula se za sve? Kako bi djetetu pružila svu njegu i troškove liječenja koji to iziskuju a ti si sama? U svojoj doktorskoj praksi i iskustvu vidjela sam mnoge žene koje su se odlučile roditi, koje su na kraju bile ostavljene od svojih partnera i ostale same sa svojim djetetom, koje su ostale bez posla jer se nije o djetetu imao tko brinuti, koje su tražile pomoć i kucale na vrata a pomoć je bila na kapaljku, koje su tonule psihički i fizički sve više i više i na kraju neke od njih su digle ruku same na sebe a neke su čak na sebe i to bolesno dijete..." Eto to su njene riječi al ja svejedno na to ne mogu gledati tim očima i da je odluka ispravna...da bih krenula dalje treba prvo sebi moći OPROSTITI a ja to sebi neću moći nikada i s time treba moći živjeti. To je moj križ a Vi koji želite suditi samo dajte, Vaše osude su samo jedna kap u ovom moru osude u kojem sam ja osudila samu sebe jer istina je jedna jedina tko smo mi da odlučujemo tko će se roditi ili ne...al eto u tom trenutku gledala sam na ovaj način da imam 40 godina, da danas sutra mene neće biti jer je prirodan tijek da odem prije svoje djece i ako je dijete bolesno da i recimo da ima ne blagu već tešku anomaliju tko će se nastaviti brinuti za to dijete kad me ne bude, moja djeca??? Zar da ostavim cijeli teret na njihovim leđima zbog svoje sebičnosti ? Teško je zapravo govoriti što je sebično od mene jer obje odluke su sebične, na ovaj ili onaj način, al eto ovaj puta sam svoju djecu stavila ispred djeteta koje se još nije rodilo i vjerujte mi patit ću zbog toga dok sam živa jer niti jedna odluka nije "dobra odluka" za moje dečke i moju nerođenu curicu. Eto toliko o tome i jedino što želim od svih Vas da se ne svađate tu zbog mene jer zaista nije vrijedno toga ... ja sam samo jedna izgubljena duša zbog koje ne treba razglabati u nedogled ovako ili onako jer meni ionako spasa više nema po tom pitanju dal je trebalo ovako, onako, dal je to priča o frajeru, bebi i sl. ... tu sam gdje jesam i trebam živjeti za ova svoja 2 sina koja imam i koja me trebaju i treba naći snage za ići dalje dan po dan i čekati da dođe i na mene red i da se jednog dana pridružim svojem anđelu na nebu i pokušam se iskupiti za sve učinjeno na ovom zemaljskom svijetu...
Hvala Vam još jedno svima i na komentarima, na suosjećanju i na kritikama.
PEACE&LOVE,
Izzy.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom