Nisam još ni potencijalni posvojitelj pa ne mogu govoriti o strahu, ali razmišljam o takvim stvarima. U našem Centru su nam odmah rekli da djece nemaju pa sam ih upitala zar bi uopće dali dijete u isti grad, odgovorile su da to obično nije praksa. Ne bi mi bilo svejedno popiti kavu na korzu, uvijek bi mi u primozgu bilo ono "što ako" kada bi u pitanju bilo malo veće dijete.

Također se pitam bi li djetetu možda u nekoj pubertetskoj fazi palo na pamet potražiti biološku obitelj? Danas to nije teško, imamo društvene mreže i većina nas ima neki trag postojanja na internetu, a dijete zna ime, prezime i mjesto gdje živi biološka majka. Zanima me kako se mame nose s tim?