Iskreno uopće ne kužim zašto je bitno na koji način hranimo djecu. Dok nisam rodila uopće nisam tome pridavala pažnju, niti imala neko posebno mišljenje o ženama koje doje ili ne doje. Bitno je da je dijete sito. E, onda kad sam rodila i dojenje nije uspjelo a sa svake strane bombardiranje da moram inače smo i ja i dijete osuđeni na propast (karikiram), osjećala sam se kao totalni promašaj sa tolikom dozom krivnje, jer kao svi mogu a ja ne i nikako ne smijem odustati. Kad sam napokon odustala bio mi je to najbolji dan u majčinstvu napokon sam počela uživati u svojoj bebi i sebi kao majci i tek smo se onda uspijeli povezati.
Ne razumijem tu potrebu mistificiranja dojenja, da je to jedini pravi put, da će jedino tako dijete bit napredno, pametno bla bla.... I stalno neka opravdanja pa kako su prije mame dojile kad nije bilo AD-a, jer su MORALE... oK sve pet, ali ja sad Ne moram!
I rasprave o tome kome je lakše a kome teže.... Sve u životu ima svoj plus i minus samo je pitanje što kome bolje odgovara.
Roditeljem nas čini briga za djete i udovoljavanje njegovim potrebama, znači ako je gladno naše je da ga nahranimo, a kako i na koji način to je manje bitno. I u roditeljstvu ne postoje univerzalni savjeti koji pale baš za sve jer svako je dijete različito i9 svaki roditelj isto tako i važno je da sam ja kompatibilna sa svojim djetetom a ne moja susjeda.