Tako to ide. Gledaš svoju djecu. Ako je njima u parkiću lijepo i zabavno, onda ideš. Ako im je ružno, ako ih gnjave i slično, treba pitati "da nađemo neku drugu zabavu?" i kraj priče.

Djeca s vremenom sebi izbore odgovarajući stupanj autonomije.

A lopatica pijeska za vrat i slično - to mi ne spada u drame, to je sastavni dio te zabave. Ja sam svoje puštala u pješčanik samo ako bi svečano obećali da će se okupati PRIJE večere (jer to je bilo pesje pišalište i gore od toga) ali im nisam to uskraćivala. Drugi klinci me nisu previše brinuli, a roditelji još i manje. Bit će da sam stara i da je to bilo daaaaavno, ali više su me nervirali vlasnici preprekobrojnih cucki koji su svjesno ignorirali znak da četveronošci tamo nemaju pristup.

Rezultat - moj mlađi mi je dao do znanja u ranoj dobi da su tuđi cucki njemu NAJBOLJI dio izlaska u parkić. Pa sam odustala i od toga. I danas je takav - sinoć dođem s njim doma s vježbi disanja (zbog njegove astme nemamo svog ljubimca, ali tko zna je li to baš pametna odluka) i prvo što je napravio po izlasku iz auta - morao je podragati dvije debele mačke iz susjedstva.

Ali natrag na topic - dobro je da se uzrujavate oko trica iz parkića, to samo znači da nemate većih briga. Istina, ima u tim parkovima ljudi (i klinaca i roditelja) koji idu u različite krajnosti, ali dobra vijest je da ta faza traje jako kratko. Klinci rastu brrrrrzo i začas nas više ne trebaju.