Sva djeca u čekaonici mirna, samo moje se dere

[lavko]

Ovo je tema o djeci za koju vam svi kažu da su zahtjevna a vi ne znate što im je i zašto su takva.
Otkada sam rodila prije 5 mjeseci, s mojom bebom su uvijek cirkusi.

Počelo je s grčevima nakon 2 tjedna i to takvima da se derala po cijele dane. Nosila sam i nosila i nadala se da će nakon grčeva sve biti divno, moći ću sa svojom bebom izaći u šetnju ko svaka normalna majka a ne da od sramote trčim s kolicima iz kojih se dere beba.
Friška figa!

S 4 mjeseca ja počela odbijati bočicu. Zapravo vrištati kad vidi bočicu. Hranimo je tako da je uspavamo i onda uvalimo bočicu. I tako 8 puta dnevno. Sreća u nesreći j ešto zaspe brzo ali nam je cijeli dan podređen rasporedu spavanja i hranjenja.

Počeli smo s dohranom ranije ali no way, neće dohranu. Nudim najfinije voće, ona okrene glavu a druge mame se hvale koliko im djeca jedu puno i odmah otvaraju usta, samo kaj s beštekom ne jedu.

Dere se prije spavanja sat dva jer joj se spava a ne bi spavala, pa opet nosim i nosim.

Stenje i otima se iz ruku kad joj nešto n epaše. Neki dan u čekaonici gledam sva djeca namsiješena sjede u krilima, guguću, nešto petljaju s ručicama, samo se moja čuje, stenje i tuli jer joj nešto ne paše.Gledam jednu mamu kako lijepo da bočicu djetetu i dijete fino topojede bez vrištanja.

Dere se kad je stavimo u autosjedalicu. Ali onda opet zaspi srećom.


Pedijatrica nas je na zadnjoj kontroli pitala tko je od nas dvoje bio zahtjevna beba, muž ili ja. Niti jedno. Imamo takvo dijete.

I na kraju više nisam sigurna što znači zahtjevno dijete. Jesu li vaša djeca mirna, nemirna, prihvaćaju li ono što im radite, treba li im više pažnje ili ih možete ostaviti da se satima igraju sama?

Što zapravo znači zahtjevno dijete?

[rehab]

Počelo je s grčevima nakon 2 tjedna i to takvima da se derala po cijele dane. Nosila sam i nosila i nadala se da će nakon grčeva sve biti divno, moći ću sa svojom bebom izaći u šetnju ko svaka normalna majka a ne da od sramote trčim s kolicima iz kojih se dere beba.

Nemam iskustva sa toliko zahtjevnom djecom, ali htjela bih se osvrnuti na ovo.
Zaboravi na sram sada kad si postala majka. I zahtjevna i nezahtjevna djeca te kad tad dovedu u situaciju u kojoj moraš reagirati, a propao bi u zemlju od stida (otimanje igračaka, bacanje u trgovini... you name it). Zaboravi na stid, ne obraćaj pažnju na prijekorne poglede. Vjeruj mi, nitko nije rodio anđelka, ali nekako svi vole dodatno zagorčati situaciju majci kojoj je ionako već neugodno.

[BOZZ]

Neznam dali to ima veze,ali moj drugi sin je hipertonican i njegovo plakanje i nervozu sam tome prepisivala,a i to da sam sa njim dosta nervozna pa si mislim da to prenosim na njega.Dok prvi sa kojim sam bila opustena i smirena nikad se do tantruma nije plakao,ali je nadoknadio sve od druge do četvrte .

[rehab]

Neznam dali to ima veze,ali moj drugi sin je hipertonican i njegovo plakanje i nervozu sam tome prepisivala,a i to da sam sa njim dosta nervozna pa si mislim da to prenosim na njega.Dok prvi sa kojim sam bila opustena i smirena nikad se do tantruma nije plakao,ali je nadoknadio sve od druge do četvrte .

Da, neurološki status može imati veze sa prekomjernim plakanjem i nemirom kod bebe.

[zasad skulirana]

ja bi se samo osvrnula na dohranu - i sama si rekla da si krenila ranije,ima ti tek 5mj,podji malo na topic o odbijacima pa ces vidit postova od mama sa bebama koje ne prihvacaju dohranu ni sa 7-8mj...

a onda pogledaj malo temu o zahtjevnoj djeci na podforumu 1-3god da vidis sto te ceka...

[vikki]

Ne znam što bih ti rekla, još joj nije ni šest mjeseci. Prošla sam vrištanje zbog "grčeva", zbog vježbanja, zbog toga što sam izašla iz prostorije u kojoj je on, svaki put je otplakao bar polovicu puta do mora ili natrag, odbijanje cice od 4. mj., odbijanje dohrane, plač čim ga netko drugi osim MM-a i mene pogleda, a kamoli da ga uzme... Nije se htio voziti u kolicima (tek sad hoće, kad bi trebao hodati, a ne se voziti). Nadala sam se da su samo faze i da je on samo beba kao i svaka druga, proći će. Ali nije prošlo. Tj., neki razlozi urlanja su prošli, ali su došli drugi.
Do godinu dana sam mu uglavnom bez problema kapala fiziološku u oko ili nos, sad nema šanse da to napravim a da se ne dere. Protestira čim ga polegnem za promijeniti pelenu, presvući ga, sad plače ako mu želim prati zube, ako iste sekunde kad nešto zatraži ne pogodim što je to...
Prohodao je prije dva dana i jučer na Goljaku mislim, ajde konačno hoda, voli jaslice, djecu i tete, ne boji se više stranih ljudi, malo će prošetati pred fizioterapeutom i konačno smo gotovi i s tim, ali ne, fiz. ga je uzeo samo na pola minute pred kraj termina, on je za par sekundi tako jecao s prekidima disanja da se oboje fizioterapeuta skupa sa mnom nasmrt prepalo što mu je, jedva sam ga umirila.
Kad smo sami, ako moram na wc, on je pored mene, ne metar dalje, već se drži za moja koljena. Kada kuham, lovi me za nogu i plače ili me grize (nema veze što ga tata i polubrat pokušavaju zabaviti, oni ga uopće ne zanimaju), još uvijek kuham jednom rukom, držeći njega 11-kilaša u drugoj. S 14 mj. je naučio i ne i da, ali vrlo rijetko izgovara da. Prva rečenica (očekivano) koju je izgovorio kad sam rekla, ajmo večerati, bila je: neće papa, druga je bila kad sam došla izvana i dajem ga na vratima mužu: neće tate.
Uglavnom, nisam sigurna je li on zaista zahtjevan ili sam ja jednostavno neuspješan roditelj. Ali je naporno. Družim se par mama i dječice slične dobi i mogu usporediti, njihova djeca nisu toliko ljepljiva.

[vikki]

Neznam dali to ima veze,ali moj drugi sin je hipertonican i njegovo plakanje i nervozu sam tome prepisivala,a i to da sam sa njim dosta nervozna pa si mislim da to prenosim na njega.

I nama je neuropedica rekla da hipertoničari jesu preosjetljivi, pogotovo na nagle promjene (položaja, osobe koja ga drži, ako mu se iznenada uzme igračka...). No mislila sam da to nekako prođe do godinu dana, nisam mislila da ovoliko može trajati.

[lavko]

E vikki...čini mi se da ćemo ti pravit društvo.
A neurološki status nam je blaga hopotonija, isto idemo na Goljak na vježbe 2 puta mjesečno. Ne znam da li hipotonija može biti povezana s tom plačljivošću?

I upravo se i ja stalno pitam - što sam fulala? Zar se nisam snašla u ulozi majke? Što druge mame rade da su im djeca tako poslušna?

[sirius]

Da, neurološki status može imati veze sa prekomjernim plakanjem i nemirom kod bebe.

Je, moze. Nama nikad nije proslo.
Gospodin " zahtjevan od rodenja" je nastavio tako kroz zivot, samo se vrsta zahtjevnosti mjenja.

[sirius]

E vikki...čini mi se da ćemo ti pravit društvo.
A neurološki status nam je blaga hopotonija, isto idemo na Goljak na vježbe 2 puta mjesečno. Ne znam da li hipotonija može biti povezana s tom plačljivošću?

I upravo se i ja stalno pitam - što sam fulala? Zar se nisam snašla u ulozi majke? Što druge mame rade da su im djeca tako poslušna?

Mozda je problem u tebi.
a vrlo lako moguce i da nije. Da je ona jednostavno takvo dijete.

[trampolina]

Nisam pojma imala ovo za hipertoniju, ali sjajno se uklapa u sliku mog E.

Što su zahtjevna djeca?
Pa ne znam, rekla bih iz mojih cipela da su to ona djeca koja u tebi kao roditelju stalno izazivaju osjećaj da nešto krivo radiš, odnosno da na krivi način odgovaraš na njihove potrebe (što zapravo može i ne mora biti istina).

Kvaka je da kad imaš takvo dijete imaš odličnu priliku za rad na sebi (jer te goni kao bičem, jel).

Lavko, rehab ti je dala odličan savjet: izgubi na brzinu sram od drugih ljudi, bit će još puuuuno neugodnih situacija.

[sirius]

Sto majke rade da su im djeca poslusna?

u ovoj dobi :
samo imaju srece. :D

[vikki]

Je, moze. Nama nikad nije proslo.
Gospodin " zahtjevan od rodenja" je nastavio tako kroz zivot, samo se vrsta zahtjevnosti mjenja.

Toga se bojim. Tj. pripremam na to.

I moja nervoza definitivno utječe. Nije problem skulirati se, no trebalo bi stalno biti odmjerenog glasa i pokreta (osim u igri, kad se pjeva, glumi ili pleše). Npr. ako izlazimo vani i oblačimo se, bez obzira na veselje što ide van, postane razdražljiv ako žurimo, ako jurcam po stanu iz jedne prostorije u drugu po stvari, užurbano bacam sve u torbu... Sve se mora odvijati staloženo, bez žurbe, pa i pozitivnog uzbuđenja, da bi i on ostao miran.

[sirius]

Iz ovih cipela jedini rad na sebi bi bio taj da smanjim ocekivanja i nekakve ruzicaste snove kako bi dijete trebalo izgledati, jesti, kakve volje, koliko plakati, koliko spavati...
potpuno bih se prepustila.
To ne znaci da bih izbacila rutinu ( to im daje sugurnost) , nego bih se prestala boriti sama sa sobom.
Ako place , tada cu ga nositi , ako zelim. Necu se zamarati idejom da bi trebao biti dobre volje.

[palčica]

Mi nismo imali nikakve dijagnoze i on je jednostavno u rodilištu prepoznat kao zaheban. Sve što je drugima bilo olako, nama nije. Uostalom, ima me na temi o zahtjevnićima. Poslije je postalo lakše, a prije šest mjeseci smo doživjeli preporod. Urlao je na prizor moje cice, na kolica, na tuđe poglede, vožnju, laste u letu, poprilično je burno reagirao i na najmanje nijanse podražaja...... I lako mi se sada folirati kad nam je dobro, kad je on iznimno dobar i lijepo funkcioniramo, a ja smirena i vjerujem da sam dobra majka i da znam kako s njim. Prije godinu dana to nije bilo tako. Potrošili smo tone živaca i puno se trudili.
Ako je takva sada, ne mora značiti da će biti i poslije.
Nemoj je uspoređivati s drugom djecom, ni sebe smatrati lošom majkom. Po malo. Probaj je shvatiti i prihvatiti, pronaći način da i ti i ona budete što manje frustrirane. Ne pašu svoj djeci isti tretmani. Osjete oni i našu energiju.

[martinaP]

Slazem se potpuno sa sirius.

Ja bih rekla da su osnovni problem tvoja ocekivanja. Ne ocekuj nista, ne usporedjuj svoje dijete s drugima. Svako je prica za sebe.

I lakse je kad je prvo zahtjevno. Drugo te onda moze samo pozitivno iznenaditi. To ja iz iskustva govorim.

[palčica]

vikki, meni je posve poznato sve o čemu ti pišeš. Posloži se to, vjeruj mi. Mislim da nikada nisam kao u zadnjoj godini dana radila na sebi i svojoj percepciji mnogočega. I mm. Najprije sam se rješila frustracije što je s njim sve komplicirano, prestala ga uspoređivati s jednostavnijom djecom. Pomiriš se da su jednostavno takvi, pronađete svoju formulu i obrasce funkcioniranja i gurate.

[vikki]

Hvala, palčice u biti i jesam ja to posložila u glavi, i smanjila očekivanja, oguglala na neke situacije (i komentare), i uglavnom se nerviram više (zapravo me nikad ne uzruja dijete, već drugi koji misle da znaju kako bi s njim), nekad puknem ali samo kad umor ili nespavanje kulminiraju. Ipak je veći, pa ima i puno svijetlih momenata

[lavko]

Je, priznajem da je dio problema u meni, što bi jedna forumašica rekla: Houstone, JA sam problem )
Ali samo dio - i to očekivanja. Ja sam prilično kruti štreberski tip, pa ako negdje piše da dijete mora pojesti 150 ml hrane, onda će moje dijete s pojedenih 120 ml hrane umrijeti od gladi. A ona dobila fino i s tih 120 ml.
Tu lekciju još svaldavam kao i spoznaju da kod djece skoro ništa nije čudno ili nenormalno, i da nekih pravila nema.

Ali i dalje je zahtjevna, čak i kad otklonim tu moju šablonu u glavi.
MM je puno bolje to prihvatio, ja još uspoređujem. Ali strpljenje vježbam do krajnjih granica, jer s njom nema nešto nabrzinu, sve treba nježno, sve polako..što više odgajam dijete, to više vjerujem u sudbinu koja nam namjeni baš one ljude koje trebamo da bismo postali bolji.

[sirius]

Slazem se potpuno sa sirius.

Ja bih rekla da su osnovni problem tvoja ocekivanja. Ne ocekuj nista, ne usporedjuj svoje dijete s drugima. Svako je prica za sebe.

I lakse je kad je prvo zahtjevno. Drugo te onda moze samo pozitivno iznenaditi. To ja iz iskustva govorim.

O, da, ako drugo ispadne " normalno" majcinstvo se cini kao godisnji odmor.
a najbolje od svega je to da te svi gledaju sa smjeskom i hvale kako si ga dobro odgojila.
ovo drugo.

[rehab]

Toga se bojim. Tj. pripremam na to.

I moja nervoza definitivno utječe. Nije problem skulirati se, no trebalo bi stalno biti odmjerenog glasa i pokreta (osim u igri, kad se pjeva, glumi ili pleše). Npr. ako izlazimo vani i oblačimo se, bez obzira na veselje što ide van, postane razdražljiv ako žurimo, ako jurcam po stanu iz jedne prostorije u drugu po stvari, užurbano bacam sve u torbu... Sve se mora odvijati staloženo, bez žurbe, pa i pozitivnog uzbuđenja, da bi i on ostao miran.

Uvijek u torbi drži rezervne maramice, nekoliko pelena, gazu i ne znam što još inače nosiš. Onda nema spremanja i traženja u zadnji tren. Uvijek se kreni spremati pola sata ranije nego što si naumila, u slučaju iznenadnih situacija (npr., već ste na vratima, dijete se pokaka).
I možeš imati ne znam koliko umilan glas, dijete osjeti nervozu u tebi. Planiranje, predviđanje mogućih problema i rutina rješavaju x problema koji uzrokuju nervozu. Kako beba bude rasla, sve ćeš manje trebati ove tri točke.

[rehab]

I upravo se i ja stalno pitam - što sam fulala? Zar se nisam snašla u ulozi majke? Što druge mame rade da su im djeca tako poslušna?

Tko će ga znati. Meni je prvo bilo najgore, što se tiče spavanja, vožnje u kolicima, zaigranosti, hajde barem sam ga uspjela dojiti...
Sa svakim sljedećim, meni je bilo sve lakše, a djeca sve mirnija. Vjerujem da je do djetetovog karaktera, jer je najstariji i dalje ostao tvrdoglavko, ali ima tu nešto i do roditeljskog iskustva.

[Bubilo Bubich]

O, da, ako drugo ispadne " normalno" majcinstvo se cini kao godisnji odmor.
a najbolje od svega je to da te svi gledaju sa smjeskom i hvale kako si ga dobro odgojila.
ovo drugo.

O, morat cu roditi trece da to dozivim.
Kolike su sanse da dobijem treceg divljaka?

Joj lavko ne znam sto bih ti rekla. Ja npr. Citam, citam i citam. Procitala sam sve teme o zahtjevnoj djeci ovdje, nekoliko knjiga iz knjiznice, pricala s psiholozima (u vrticu i na Telefoncicu). Jednostavno od situacije do situacije svaki dan ucim sto i kako s njima da mi se ne bace na pod i vriste. Sad ce uskoro napuniti 2 i 5. A pocelo je kod oboje kad su bili bebe. Kolica, sjedalice nula bodova, vristanje cim ih pokusas spustiti. I naravno da se cijelo vrijeme propitujem jesam li ja tome uzrok i sto kod sebe mogu promijeniti.

Inace, u svemu tome je meni najgore druzenje s mamama cija ni priblizno nisu takva, nikako pobjeci od osjecaja da ja ne znam shendlat djecu (ko one). Izbjegavaj ih ako mozes. Situacije, razgovore, usporedivanja koja te bacaju u takav bed. S vremenom se prestane i pricati o djeci pa postane lakse. Obozavam jednu mamu iz vrtica koja mi je nakon samo par sekundi susreta za vrijeme jedne krasne situacije rekla "znam sve, i moj prvi je bio takav". Velim ja da su moji oboje, a ona ce da trece nece biti sigurno .

U principu sam se naviknula, valjda, i nasla nacine funkcioniranja i iznjegavanja situacija koje dovode do bijesa, bacanja i sl. I cekam da odrastu i postanu genijalci kakva pise da zahtjevna djeca postaju .

[sirius]

Aha, samo cekaj.
i ja cekam, evo prolazi 13-ta godina.

[Bubilo Bubich]

Ma mislim kad postanu odrasli ljudi, bit ce to persone samo takve .

[Bubilo Bubich]

Odlican niz smajlica!

[babyboys]

Moja djeca ( sva tri) su kad su bili bebe, tamo negdje do 10 mjeseci prespavala svaku setnju. Sve mame oko mene su trubile da mi se blago, kad imam tako divno mirno dijete.

T ne spava po danu od prije drugog rodjendana.
j nema tri minute mira.
M je najsvojeglavije dijete na planeti.

Sva tri su dramila / drame oko jela i bili/ jesu odbijaci (do)hrane.
Stan mi je ... Necu komentirat jer dok je m budan ne mogu nista , ako on nije ukljucen, a onda traje...
ovi veliki su u konstantnoj borbi medjusobno , s nama iili svemirom. Mama se cuje 7654321097954 puta u danu.

ljetos , nakon mjesec i pol sto su sva tri bila doma, ja sam u jednom trenu stala nasred ceste i vristala iz petnih zila. Draga prijateljica je samo uzdahnula.

Lavko, nisam ovo napisala da te uplasim ili isfrustriram , samo sam htjela reci da istina cesto nije u oku promatraca i da to divno mirno dijete u maminom krilu u ambulanti mozda kuri ( moji su uvijek poluuspavani kad kure, i ovaj veliki) , a u kolicima vole biti .

mozda sve bude drugacije kad poraste.

[Bubilo Bubich]

Ne idem na trece .

[innu]

Moja ti ...
Najprije grčići (prošla si, znaš kako to izgleda).
Šetnja kolicima domet 100 metara od kuće (do prvog zavoja) i onda njega u ruke, a kolica drugom rukom, doma naravno, nemoj da mi netko čuje bebu da plače.
-nabavili nosiljku, stanje u kolicima se popravilo.
A komentari:
-da nije gladan
-ma on ti je žedan daj mu soka
-niste se najbolje povezali (ma nismo se ni odvezali od kad se rodio, brate mili )
Iskreno, jako sam malo uživala u svojoj bebi na početku, i jako mi je žao zbog toga. Ali stanje se stvarno počelo popravljati.
Pa je prošlo tih prvih šest mjeseci, i onda su počele nove fore:
-presvlačenje katastrofa (dobro da ga selotejpom ne zaljepim za podlogu) oće da se baci na glavu i točka.
-tuširam se sa otvorenim vratima tuš kabine (valjda misli da bi me pojela ako ih zatvorim koliko vrišti) itd...
I još puno lijepih stvari. Nije sve tako crno.
A i ja sam se počela opuštati i ne gledati toliko te supermame, zgodne i sređene šetaju svoju dobru i mirnu dječicu,
a ja vječito zabljucana jedva da se počešljam.

[Zuska]

Prije nego se neko dijete proglasi općenito zahtjevnim treba svakako vidjeti postoji li neki zdravstveni razlog za njegovu "zahtjevnost" i plakanje. To je svakako važno jer sva su bolesna djeca ili djeca u boli zahtjevna.

Što se tiče konkretnog slučaja, na boldano ću se osvrnuti:

Počelo je s grčevima nakon 2 tjedna i to takvima da se derala po cijele dane. Nosila sam i nosila i nadala se da će nakon grčeva sve biti divno, moći ću sa svojom bebom izaći u šetnju ko svaka normalna majka a ne da od sramote trčim s kolicima iz kojih se dere beba.
Friška figa!

S 4 mjeseca ja počela odbijati bočicu. Zapravo vrištati kad vidi bočicu. Hranimo je tako da je uspavamo i onda uvalimo bočicu. I tako 8 puta dnevno. Sreća u nesreći j ešto zaspe brzo ali nam je cijeli dan podređen rasporedu spavanja i hranjenja.

Dere se prije spavanja sat dva jer joj se spava a ne bi spavala, pa opet nosim i nosim.

Stenje i otima se iz ruku kad joj nešto n epaše. Neki dan u čekaonici gledam sva djeca namsiješena sjede u krilima, guguću, nešto petljaju s ručicama, samo se moja čuje, stenje i tuli jer joj nešto ne paše.Gledam jednu mamu kako lijepo da bočicu djetetu i dijete fino topojede bez vrištanja.

Dere se kad je stavimo u autosjedalicu. Ali onda opet zaspi srećom.


Pedijatrica nas je na zadnjoj kontroli pitala tko je od nas dvoje bio zahtjevna beba, muž ili ja. Niti jedno. Imamo takvo dijete.

I na kraju više nisam sigurna što znači zahtjevno dijete. Jesu li vaša djeca mirna, nemirna, prihvaćaju li ono što im radite, treba li im više pažnje ili ih možete ostaviti da se satima igraju sama?

Što zapravo znači zahtjevno dijete?

Grčevi i nosanje - grčeve imaju mnoga djeca, a većina beba se voli nosati, mala manjina beba ne voli nosanje.
S tim da sam kod svoje djece vidjela razliku - kod prva cure nosanje i dodiri su bili minimum da bi ona uopće mogla funkcionirati, a druga beba u tome uživa, to joj je kao desert i može podnijeti vodoravnu poziciju u budnom stanju, dok je curka odmah vrištala čim bi otvorila oči.

Spavanje i hranjenje - da, dan je podređen spavanju i hranjenju beba, to je tako pretpostavljam većini majki.
Mene je frustriralo što mi je dan bio podređen njenom spavanju i nakon što je prestala biti beba, jaslice i vrtić su me spasili, ali još danas nam je vikendima tako. Ako ne spava po danu, onda je koma s njom, a neće spavati, ne želi zaspati i budi se i onda nam dan ode v rit. Od kad se rodila ne želi spavati, i dan danas se zna probuditi u 3 ujutro i tražiti da se dignemo jer se njoj ne spava. Nova beba želi spavati. Ali i njoj je dan podređen spavanju i hranjenju.

Deranje prije spavanja - ima djece koja doslovno proplaču prvu godinu života. Ne samo prije spavanja.
Naslušala se i načitala takvih priča. To su roditelji s ptsp-om, i ja ga imam. Moja je plakala svaki put kad nije bila na rukama, morala je biti na rukama, ali onaj tko ju nosi morao se kretati, a ni tad nije uvijek šutjela, dapače. Nova beba se probudi i gleda. Guguće. Dva i pol mjeseca se svakoga dana čudimo tome da se beba može probuditi a da to nije s urlikom.

Čekaonica - u našoj čekaonici nagledala sam se i nemirne i mirne djece. Prva beba nikad nije bila mirna nigdje. U npr. čekaonici smo stalno šetale i gledale svaku sitnicu, proučavale..tad je šutjela.
Vremenom sam naučila da je iluzorno od beba i djece očekivati da budu mirna, a pogotovo da mirno sjede. Iako ih srećemo od čekaonica do parkova, takvi su manjina, barem mi se čini.

Autosjedalica - nova beba zaspe u njoj. Prva curka bi zaspala u AS u 1% slučajeva, derala bi se cijelo vrijeme vožnje. I tako svakodnevno do 2 godine, neovisno je li jaje ili AS. Nakon 2 godine grinta, gnjavi, zahtijeva, moli da je odvežemo, urla, ponekad i sve u jednoj vožnji. Sad ima 3 i nešto i dalje nije pomirena s AS.

Igranje satima - to je mit, ne znam ima li beba ili male djece koja su u stanju igrati se satima, ja za njih nisam čula. Bolje da govorimo o minutama.
Prva curka je prve minute samostalne igre počela imati nakon treće godine. Do tad je bilo "mama, tata, nona..". I dalje je davež, ali postoji dio dana kad se zaigra sama na 15-20 minuta. Nova beba može ležati u ležaljci i nekoliko minuta gledati one životinje što vise iznad, što je s prvom bio SF.

Zahtjevno dijete je ono koje stalno hoće više, neovisno o tome koliko dobiva. Ispija i cijedi roditelje, stalno hoće više.
To su djeca "s visokom razinom potreba", kako ih naziva Sears, postoji njihov opis u knjici "Povezujuće roditeljstvo" (kraće) i "Disciplina" od Searsa, a napisao je i Fussy Baby knjigu koja je posvećena takvoj djeci. Sve sam to pročitala jer sam nakon par mjeseci roditeljstva mislila da nisam normalna i da to što prolazimo nije normalno.
Dok sam čitala te knjige shvatila sam zašto sam pomislila "da ona iz mene izvlači ono najgore i ono najbolje" i zašto "su s njom svakodnevne stvari toliko teške, dok se u nekim kompliciranim situacijama ponaša nevjerovatno zrelo i lagano". Zašto je toliko tvrdoglava i zašto kod nje kazne ne pale. I mnoge druge stvari.

Zato, preporučam navedene knjige pa vidite prepoznajete li sebe i svoje dijete u tome.

U nekim knjigama postoji i pojam "nikad zadovoljno dijete". Ono ne mora biti dijete s visokom razinom potreba, a i može. Takvo dijete, koliko se sjećam opisa, stalno cendra..

[dunja&vita:-)))]

Moja prva je bila i ostala iznimno zahtjevno dijete.
S drugim je malo lakse, ali i ja sam ovaj put malo pametnija i puno opustenija. I iskusnija.
Ono sto je bitno da cim prije shvatis da dijete ne mozes prilagoditi sebi. Ti se prilagodi njemu.
Mislim, mozes ga lomiti, ali to, rekla bih, nije uopce opcija kako meni tako ni tebi.
I moji su oboje urlali u kolicima. Probali smo jednom. Probali jos koji put i spremili kolica. Sad se nosamo.
Nabavi i ti sling ili mei tai i olaksaj sebi i djetetu.
Zasto bi se dijete moralo vozit u kolicima. Ne mora.
Ovaj mladji prva tri mjeseca uopce nije htio spavat drugacije, nego iskljucivo na rukama. Pa je spavao na rukama. Sve drugo je cekalo.
I to je sad proslo.

Osluskuj dijete i odgovaraj na njegove potrebe.
Ne razmisljaj o tome kako tudje dijete super spava, jede, mirno je...nemoj se ravnat prema njima.
Svako dijete je prica ze sebe.

Ne obaziri se na tudje savjete, komentare i poglede.
Radi onako kako osjecas da je najbolje za tebe i tvoje dijete.

[BOZZ]

Hvala, palčice u biti i jesam ja to posložila u glavi, i smanjila očekivanja, oguglala na neke situacije (i komentare), i uglavnom se nerviram više (zapravo me nikad ne uzruja dijete, već drugi koji misle da znaju kako bi s njim), nekad puknem ali samo kad umor ili nespavanje kulminiraju. Ipak je veći, pa ima i puno svijetlih momenata

Daaaa moja svekrva uvijek kad je tlaka govori "a bi te ja sredila samo da si par dana kod mene",u sebi se glasno od muke nasmijem,ali u sebi.

[vissnja]

Moja prva je bila i ostala iznimno zahtjevno dijete.
S drugim je malo lakse, ali i ja sam ovaj put malo pametnija i puno opustenija. I iskusnija.
Ono sto je bitno da cim prije shvatis da dijete ne mozes prilagoditi sebi. Ti se prilagodi njemu.
Mislim, mozes ga lomiti, ali to, rekla bih, nije uopce opcija kako meni tako ni tebi.
I moji su oboje urlali u kolicima. Probali smo jednom. Probali jos koji put i spremili kolica. Sad se nosamo.
Nabavi i ti sling ili mei tai i olaksaj sebi i djetetu.
Zasto bi se dijete moralo vozit u kolicima. Ne mora.
Ovaj mladji prva tri mjeseca uopce nije htio spavat drugacije, nego iskljucivo na rukama. Pa je spavao na rukama. Sve drugo je cekalo.
I to je sad proslo.

Osluskuj dijete i odgovaraj na njegove potrebe.
Ne razmisljaj o tome kako tudje dijete super spava, jede, mirno je...nemoj se ravnat prema njima.
Svako dijete je prica ze sebe.

Ne obaziri se na tudje savjete, komentare i poglede.
Radi onako kako osjecas da je najbolje za tebe i tvoje dijete.

slažem se

i ja sam u početku bila očajna, kad bih sad kopala po forumu sigurno bih našla tonu tema gde kukam na zahtevnu bebu/dete
a sad sve to hendlam sa osmehom
a šta se promenilo? ja sam se promenila, ne ona
dakle nisam više tako kruta, ne pokušavam da savladam dete i ukalupim ga, i ne očekujem više ništa do da prođe još jedan dan
i tako, dan po dan

i ne okreneš se a ono pošli u školu...

[Beti3]

Eh, očekivanja ...Najbolje je uopće ne očekivati da će nam roditeljstvo ispuniti očekivanja. Prva godina je kaos i što se prije pomirimo s tim, prije će nam biti lakše. Kaos u stanu, kaos u odnosima mame i tate, kaos u glavi No, svako od nas se na drugačiji način nosi sa time.

Moj savjet(ić) je da pokušaš da te ovo u naslovu uopće ne dira, draga lavko. Uopće nije bitno da su druga djeca u čekaonici mirna. Tebi je bitno tvoje dijete. Željela bi da bude relativno zadovoljna i u situaciji liječničke čekaonice, što ona, očito, nije. Pokušaj sve što znaš da ju umiriš, ali nemoj razmišljati što drugi misle o tebi kao mami koja taj čas ne zna umiriti svoje dijete. Što te briga za druge, potpuno su tebi nebitni. Probaj otkriti ima li neka stvar koja bi zainteresirala malenu, a koju doma nema za igru. Neka tvoja ogrlica, muzika na mobu, nešto što inače ne bi dozvolila, ali u situaciji liječničke čekaonice postaje opravdano.

A ovo što Zuska piše o buđenju bebe sa smiješkom, dočekala sam tek sa trećim djetetom. Nakno dva sina koji su se budili urlajući od gladi, da sam mislila da će svijet propasti, ako ih isti čas ne dignem i nahranim, dobila sam dijete koje uopće nije plakalo. Nevjerojatno. Ona je bila tako zadovoljna beba, no odrastanjem i nije više toliko Dobra je, super je, ali svojeglava...

[*mamica*]

Ooo, itekako ima djece koja se mirno i zadovoljno igraju satima, ali mene nije zapao takav sin.

Jako jako je zivahan, aktivan, neprestano u pokretu. Ne, nije placljiv niti zahtjevan, ali pratiti njegov tempo je uzasno fizicki iscrpljujuce.

Znam da ce mi se njegova silna energija, brzina i okretnost isplatiti jednog dana kada bude igrao u finalu Lige prvaka , ali nacekati mi je se i natrcati dotada.

I poceo je terrible two. Najdraze mu je baciti se na pod uz vrisku kada nesto nije po njegovom i to u trenutku kada mora izaci iz lifta, a ne zeli, i onda ga ja mrtva hladna vucem jer si ne mogu priustiti da ga vrata od lifta poklope, a ne mogu ga podignuti jer su mi ruke vec pune stvari.

Sada samo zamisli kako izgleda taj prizor ili vriska koja odjekuje zgradom u 7 sati ujutro. Dovoljno mi je to sto se moram natezati s njim, gdje bih stigla jos da moram brinuti sto drugi misle?

Poznajem ja i djecu koja su kao bebe vristala od 0-24 pa su danas divna, krasna i suradljiva. Vjerujem da osjecaj kada ne mozes pomoci svom djetetu izaziva najjace frustracije u roditelju i suosjecam sa svakim takvim roditeljem.

Sve to ide u roditeljski staz i onaj tko osudjuje ili nema djecu ili je zaboravio kako je imati malu djecu, a i to dovoljno govori o takvim ljudima.

[Ginger]

blah....3 komada....od rodjenja urlaju u kolicima, u as - od tocke a do tocke b, samo vise na sisi i rukama, ova treca nece bas ni u nosiljke , slabo dobivaju na tezini kad krene dohrana, ne mogu na wc bez njih, kuham i cistim jednom rukom....i tak...
naviknes se i sve je to normalno, naucis ignorirati pametne komentare okoline (jako bitan dio roditeljstva) i uzivas u svom kaosu
tu i tamo malo puknes pa zaurlas i ides dalje
i da, sram potisnes u neku spilju...
zivot je lijep

[Tashunica]

Je, priznajem da je dio problema u meni, što bi jedna forumašica rekla: Houstone, JA sam problem )

eh kad ovo shvatiš, stvari postaju lakše.
cijeli život misliš da moraš sve posložiti baš onako kako je u tvojoj glavi,
onda jednog dana vidiš da se TI možeš posložiti drugačije
i smanjiti očekivanja oko savršenstva (bilo čega).
moja velika je od prvog dana zahtjevno dijete,
uvijek drugačije, uvijek posebna, uvijek kontra svega.
ona je prekrasna, draga, pametna djevojka,
ali i dan danas komplicirana do bola.
malac je bio zahtjevan negdje do treće godine,
od trećeg sam odustala da mi se svemir ne bi narugao

[Tanči]

U principu sam se naviknula, valjda, i nasla nacine funkcioniranja i iznjegavanja situacija koje dovode do bijesa, bacanja i sl. I cekam da odrastu i postanu genijalci kakva pise da zahtjevna djeca postaju .

Mogu ti reći da je kod nas ispalo tako.
Moja je bila jako zahtjevna i kao beba, a i kasnije pa i sada, ali je jako bistra i uspješna, ne usudim se reći genijalna jer to tek vrijeme treba pokazati, ali po dosadašnjem iskustvu, činjenica je da naš mali grad nije 150 godina od kad postoji škola, imao ovakvo dijete.

[lavko]

O koliko iskustva sa zahtjevnima! Drago mi je da ste mi se sve javile, ja sam u stvarnom životu okružena ili mamama s preposlušnom djecom ili lažovima, nešto od to dvoje je. Evo, prijateljica je rodila palčića, imao je kilu i pol na rođenju, svi smo se bojali kako će taj mišić kroz život. Nit je imao većih motoričkih smetnji, niti je imao grčeve, niti su ga zubići boljeli, svuda su hodali s tim malim po društvu. Ne znam što ga još čeka u životu ali mali je ispao pristojan.Ja sam rodila divljakušu u terminu.

Prvo ću si sada zapisati te knjige koje ste navele.

Sada čitam Moje dijete ne želi jesti. I danas si mislim, dobro, neću ja nju uspavljivati, nego ću joj kada dođe vrijeme dati bočicu dok je budna, nježno, bez pritiska i nervoze kako piše u knjizi. I dam joj bočicu, pojede 1/3 i pljune. Za pola sata je zaspala, ja joj dam novu bočicu i sve pojede. Više ne znam ko je luđi, ona što jede u snu ili ja što to podržavam.

Kako je hipotona, vježbamo,a najteži nam je trbuh. Kad je na leđima, veseli se, maše, stavim je na trbuh, sveopće deranje.

Netko je rekao da provjerim da nije bolesna. Ja to provjeravam barem jednom u dva tjedna. Pedijatrica mi je rekla da će mi uskoro dati zlatnu karticu koliko se čujemo. Sram me priznati da nekad odem sama do nje da je pitam jel nešto normalno. Zadnje sam je pitala zašto dijete stenje cijeli božji dan, žena mi je rekla - ne znam. Mislim da me nije ozbiljno shvatila.

I konačno dolazim do najpametnijeg potpisa na forumu - Houstone, ja sam problem! (Tashunica, Oskara bi ti dala!). Vidim da na silu ništa ne ide i vidim da sam kiksala na nekim lekcijama. Neću lomiti dijete kako je dunja napisala, to će mi se vratiti ko bumerang. Moja psihićka mi je rekla - prati dijete, ne guraj ga i svaki puta kada vidim da namećem svoju volju, sjetim se da guram, ne pratim. Najgore od svega bi mi bilo da odraste s mamom koja nije znala bolje.

[tangerina]

lavko

samo da te podsjetim i na onu dobru staru tvrdnju da djetetu ne treba savršen roditelj, nego dovoljno dobar

nije smak svijeta ako negdje i kiksaš, svatko negdje kiksa

i da prijavim jedno nesavršeno dijete, kolica ni pod razno do negdje 7-8 mjeseci, tek kad je mogao sjediti i gledati van je to postalo prihvatljivo, dotad nosi majko
autosjedalica i plakanje, oh da
a di je pranje kose, do 4 godine, možda i kasnije, mislila sam da će mi netko zvati socijalnu službu dok kosu peremo
tuširanje nešto malo manja drama
ja sam mislila pored mojih pročitanih knjiga, attachment parentinga, moje struke itd da će prilagođavanje na jaslice ići glatko, ali eto, moj se daleko najduže u grupi prilagođavao. sljedeće godine prešao u stariju grupu, pa jovo nanovo. ali prilagodio se, prebrodio je sve to

uglavnom, s vremenom sam prihvatila da neke stvari koje drugoj djeci idu lako i glatko, kod nas idu komplicirano
a sigurno neke idu i nama glatko, pa ni ne primijetim koliko se drugi s njima muče (evo sad tek doživljavam koliko je stariji fantastično prihvatio dohranu, tad mi je to bilo normalno, a sad mala neće ni pod razno, pojede jedva 2-3 žličice, ja se sjećam da bi stariji u ovoj dobi punu zdjelicu pojeo s guštom)

[In love]

Moras prihvatit da su to takva djeca i gotovo. Ja sam bila izmorena od njega, mentalno i fizicki. Jos sam, pogotovo kada moramo kod dr ili negdje gdje ce se cekati, uzmem ja sa sobom hrpu zanimacija - igracke, knjige, u zadnje vrijeme ( ima skoro 6g ) i tablet ali opet bude frke - svi sjede i mirni su a on nakon 5 min pita jel mozemo doma... Pa sjeda po podu, pa ispod stola, pa... I nikakvi dogovori ne vrijede, taj tren sve padne u vodu. Kao beba nije htio ni kolica ni nosiljke pa bi nase setnje izgledale tako da bi ga kad je bio umoren brzo stavila ( uz urlanje da cuje cijelo selo) u nosiljku, obukla starije dvoje klinaca i izletila iz kuce... Zaspao bi na pola sata ali bi morala hodat tih pola sata i nakon toga, kad bi se poceo komesat u nosiljci trk doma je je isti tren poceo urlati. A doma, samo u ruke i dizi spustaj- htio je skakati po mojim koljenima i tako cijele dane... Ruke nisam mogla podignuti navecer. I sve cekam da prodje ali nece, to je on. Pa i rodio se tako - bolno i brzo!!!

Predstave ili negdje gdje treba biti mslo tise - to je tek posebna prica....cijelo vrijeme ( dok traje predstava) dogovaranja, pregovatanja, pitanja .... Izgubim energije da me glava zaboli.

[pikula]

definitivno potpisujem da treba vidjeti ima li kakva zdravstvena podloga. Moj je non stop plakao u rodilistu jer je imao napuknutu kljucnu kost sto sam vidjela tek na otpusnom pismu jer mi nitko nije rekao.
Mojklinci zahtjevnić broj jedan i nakon 12 godina zahtijeva visoke standarde pravednosti, znanja, intelekta, sporta, mira i tišine, ostalo je proslo.
Curka starija nije bila fussy, ali je imala čelično volju i tantrume 1-4 godine. Vise se ne baca po podu, ali i sads10 nađe načina da bude po njenom.
I sad niti godinu beba, rodila se sa smijeskom i ima vise strpljenja nego mm i ja. Lol
Isto ne znam je li do nas, ovo iskustvo roditeljstva s trećim je toliko zahvalno da s guštom razmišljam o četvrtom. Dakle neusporedivo.

[sillyme]

... Nova beba se probudi i gleda. Guguće. Dva i pol mjeseca se svakoga dana čudimo tome da se beba može probuditi a da to nije s urlikom.
...

Ovim si me bas podsjetila na nas s mladjim - i konstantnu nevjericu prvih tjedana da lezi budan i ne urla da ga se uzme na ruke

A inace, da sad ne ponavljam tudja iskustva, po meni je najvitnije naci sto bebi godi da ne place. Meni plakanje bebe nije prihvatljivo, osim na kratko i kad stvarno nema izbora, ali i tada se treba truditi nac nacina da ne place. Moja je recimo mrzila kupanje, urlala je uzasno nesto. I na kraju smo nasli nacin da ne place. A mogli smo se i predati i reci - evo takva je, mrzi vodu, ali se kupati mora. I trpiti plac dve minute tri puta tjedno. Ovako smo imali pol sata smijanja svaki dan od kad je s dva mjeseca zavoljela kupanje. Strpljenja, nalazenja kompromisa izmedju nas i njih, i onda opet strpljenja. I odjednom prodje godina dana i vec je puno lakse cim mogu prstom pokazati sto zele, otpuzati kamo zele. zgrabiti ono sto zele. Do tad su eto cesto malo frustrirani sto neki teze podnose

Inace, nisam pobornik toga da se sve podredi bebi i njenom jelu i spavanju. To je jos mozda i moguce s prvim, no s drugim vec ne ide bez zakidanja starijeg djeteta. Ja sam za kompromise, da se proba dan provesti tako da svi dobiju nesto i svi ne dobiju nesto. Moj mladji recimo je cesto bio nenaspavan ujutro i probudjen n puta jer smo svaki dan isli nekud a on naravno s nama pa pa ga budila n puta dok sam ga vadila iz as, vracala u as, pa opet vadila, vracala itd - ali nakon rucka bi obicno dosli doma i on odspavao tri sata u komadu i bio ko nov. Naviknuo se. Ili recimo odemo na izlet, i naravno da zbog starije ostanemo bar par sati a on skoro cijelo vrijeme budan jer spava iskljucivo u krevetu. Pa bi se naspavao kad bi dosli doma a do tad bi prokunjao 20-ak min u nosiljci.

[Tashunica]

I konačno dolazim do najpametnijeg potpisa na forumu - Houstone, ja sam problem! (Tashunica, Oskara bi ti dala!). Vidim da na silu ništa ne ide i vidim da sam kiksala na nekim lekcijama. Neću lomiti dijete kako je dunja napisala, to će mi se vratiti ko bumerang. Moja psihićka mi je rekla - prati dijete, ne guraj ga i svaki puta kada vidim da namećem svoju volju, sjetim se da guram, ne pratim. Najgore od svega bi mi bilo da odraste s mamom koja nije znala bolje.

na žalost potpis nije moja umotvorina, samo je kopipejstan s jedne pametne stranice.

lavko samo pazi na jednu stvar,
ne smiješ lomiti dijete, ali moraš paziti da u tom svom praćenju na postaneš njegov rob,
jer djeca, kad vide da mogu, itekako znaju vrtit roditelje oko malog prsta,
ma ne samo vrtit, nego zavrtit i katapultirat negdje daleko.

sjećam se trenutka kada je mali shvatio da ja služim i kao nešto što bi se trebalo poslušat
a ne samo za maženje i igranje, a ja shvatila da bi nešto trebala napravit.
imao je 2 godine i 9 mjeseci, te sam se godine i razbolila pa sam bila posebno slaba na njih,
išli smo kupovati bijelu tehniku za novi stan u elipso u vukovarskoj.
majko moja mila, njega nema gdje nije bilo, muž, ja, prodavači, svi su ga lovili da nešto ne strga.
otvarao vešmašine, pećnice, frižidere, ulazio u njih, srušio nekakav izložbeni primjerak nape
koji su upravo skinuli, to je bio takav kaos
kad je krenuo na odjel malih kućanskih aparata ko furija sam se zaletila za njim,
uhvatila ga za ruku i doslovno vukla do auta, ubacila u sjedalicu
i huknula da me se čulo do zaprešića.
ostao je šokiran i samo kimao glavom na sve što sam ja govorila.
negdje iza 3. se počeo mijenjati,
za nepovjerovat, od teškog hahara postade mali filozof nesklon svinjarijama,
osim kad je s ekipom pa se pokušava dokazati

[trampolina]

O, morat cu roditi trece da to dozivim.
Kolike su sanse da dobijem treceg divljaka?

Velike

Samo si ti već u zen fazi pa te ne dira njegovo divljaštvo.

[lavko]

definitivno potpisujem da treba vidjeti ima li kakva zdravstvena podloga. Moj je non stop plakao u rodilistu jer je imao napuknutu kljucnu kost sto sam vidjela tek na otpusnom pismu jer mi nitko nije rekao.
.

E tu se rukovodim osjećajima drugih jer sam ja najlošije moguće mjerilo. Ja jednostavno nemam intuiciju koju majke imaju tj. meni intuicija svaki puta kaže da je panika i da moramo doktoru. Pričala sam puno o tome s psihićkom i meni trebaju neki vanjski pokazatelji da stanje nije dobro, nešto što je objektivno, nečija tuđa prosudba jer kod mene je vazda u glavi spremanje na hitnu. Al to je druga priča (mislim ja se čudim djetetu, a sama imam posla sa sobom).

O

A inace, da sad ne ponavljam tudja iskustva, po meni je najvitnije naci sto bebi godi da ne place. Meni plakanje bebe nije prihvatljivo, osim na kratko i kad stvarno nema izbora, ali i tada se treba truditi nac nacina da ne place. Moja je recimo mrzila kupanje, urlala je uzasno nesto. I na kraju smo nasli nacin da ne place. A mogli smo se i predati i reci - evo takva je, mrzi vodu, ali se kupati mora. I trpiti plac dve minute tri puta tjedno. Ovako smo imali pol sata smijanja svaki dan od kad je s dva mjeseca zavoljela kupanje. Strpljenja, nalazenja kompromisa izmedju nas i njih, i onda opet strpljenja. I odjednom prodje godina dana i vec je puno lakse cim mogu prstom pokazati sto zele, otpuzati kamo zele. zgrabiti ono sto zele. Do tad su eto cesto malo frustrirani sto neki teze podnose

.

Isto i kod mene. Ne trpim da plače, ne mogu to odslušat i gledam kako joj pomoći, iako većinu vrmena pojma nemam zašto plače, ali tražim isto tako što joj paše. Muž može slušat cendranje, ja ne. Ne znam jesam li dobro pročitala da se kod žena luči određeni hormon kada im dijete plače. Evo sad sam našla - oslobađa se prolaktin kada plaču!

na žalost potpis nije moja umotvorina, samo je kopipejstan s jedne pametne stranice.

lavko samo pazi na jednu stvar,
ne smiješ lomiti dijete, ali moraš paziti da u tom svom praćenju na postaneš njegov rob,
jer djeca, kad vide da mogu, itekako znaju vrtit roditelje oko malog prsta,
ma ne samo vrtit, nego zavrtit i katapultirat negdje daleko.

Čekaj, doći ću i do toga, sada mislim da je nekako još mala da me vrti.

[lavko]

ja bi se samo osvrnula na dohranu - i sama si rekla da si krenila ranije,ima ti tek 5mj,podji malo na topic o odbijacima pa ces vidit postova od mama sa bebama koje ne prihvacaju dohranu ni sa 7-8mj...

a onda pogledaj malo temu o zahtjevnoj djeci na podforumu 1-3god da vidis sto te ceka...

Ajme ako ću čekat još toliko da otvori usta...ja i dalje svaki dan nudim ali čim vidi žlicu, stisne usta. Onda ja pojedem.

[lavko]

Moja ti ...
Najprije grčići (prošla si, znaš kako to izgleda).
Šetnja kolicima domet 100 metara od kuće (do prvog zavoja) i onda njega u ruke, a kolica drugom rukom, doma naravno, nemoj da mi netko čuje bebu da plače.
-nabavili nosiljku, stanje u kolicima se popravilo.
A komentari:
-da nije gladan
-ma on ti je žedan daj mu soka
-niste se najbolje povezali (ma nismo se ni odvezali od kad se rodio, brate mili )
Iskreno, jako sam malo uživala u svojoj bebi na početku, i jako mi je žao zbog toga. Ali stanje se stvarno počelo popravljati.
Pa je prošlo tih prvih šest mjeseci, i onda su počele nove fore:
-presvlačenje katastrofa (dobro da ga selotejpom ne zaljepim za podlogu) oće da se baci na glavu i točka.
-tuširam se sa otvorenim vratima tuš kabine (valjda misli da bi me pojela ako ih zatvorim koliko vrišti) itd...
I još puno lijepih stvari. Nije sve tako crno.
A i ja sam se počela opuštati i ne gledati toliko te supermame, zgodne i sređene šetaju svoju dobru i mirnu dječicu,
a ja vječito zabljucana jedva da se počešljam.

Na takve reagiram ko najprimitivnija alapača - okrenem očima u sebi i mislim si -da, pa sigurno je sređena jer joj mama čuva djecu. Čista zloba. Ja sam i dalje u trenirci skoro stalno i ne kužim da me ubijete kad se te zgodne mame stignu sredit, smršavit, našminkat, depilirat..kad??

[Storma]

Prije nego se neko dijete proglasi općenito zahtjevnim treba svakako vidjeti postoji li neki zdravstveni razlog za njegovu "zahtjevnost" i plakanje. To je svakako važno jer sva su bolesna djeca ili djeca u boli zahtjevna.

Što se tiče konkretnog slučaja, na boldano ću se osvrnuti:



Grčevi i nosanje - grčeve imaju mnoga djeca, a većina beba se voli nosati, mala manjina beba ne voli nosanje.
S tim da sam kod svoje djece vidjela razliku - kod prva cure nosanje i dodiri su bili minimum da bi ona uopće mogla funkcionirati, a druga beba u tome uživa, to joj je kao desert i može podnijeti vodoravnu poziciju u budnom stanju, dok je curka odmah vrištala čim bi otvorila oči.

Spavanje i hranjenje - da, dan je podređen spavanju i hranjenju beba, to je tako pretpostavljam većini majki.
Mene je frustriralo što mi je dan bio podređen njenom spavanju i nakon što je prestala biti beba, jaslice i vrtić su me spasili, ali još danas nam je vikendima tako. Ako ne spava po danu, onda je koma s njom, a neće spavati, ne želi zaspati i budi se i onda nam dan ode v rit. Od kad se rodila ne želi spavati, i dan danas se zna probuditi u 3 ujutro i tražiti da se dignemo jer se njoj ne spava. Nova beba želi spavati. Ali i njoj je dan podređen spavanju i hranjenju.

Deranje prije spavanja - ima djece koja doslovno proplaču prvu godinu života. Ne samo prije spavanja.
Naslušala se i načitala takvih priča. To su roditelji s ptsp-om, i ja ga imam. Moja je plakala svaki put kad nije bila na rukama, morala je biti na rukama, ali onaj tko ju nosi morao se kretati, a ni tad nije uvijek šutjela, dapače. Nova beba se probudi i gleda. Guguće. Dva i pol mjeseca se svakoga dana čudimo tome da se beba može probuditi a da to nije s urlikom.

Čekaonica - u našoj čekaonici nagledala sam se i nemirne i mirne djece. Prva beba nikad nije bila mirna nigdje. U npr. čekaonici smo stalno šetale i gledale svaku sitnicu, proučavale..tad je šutjela.
Vremenom sam naučila da je iluzorno od beba i djece očekivati da budu mirna, a pogotovo da mirno sjede. Iako ih srećemo od čekaonica do parkova, takvi su manjina, barem mi se čini.

Autosjedalica - nova beba zaspe u njoj. Prva curka bi zaspala u AS u 1% slučajeva, derala bi se cijelo vrijeme vožnje. I tako svakodnevno do 2 godine, neovisno je li jaje ili AS. Nakon 2 godine grinta, gnjavi, zahtijeva, moli da je odvežemo, urla, ponekad i sve u jednoj vožnji. Sad ima 3 i nešto i dalje nije pomirena s AS.

Igranje satima - to je mit, ne znam ima li beba ili male djece koja su u stanju igrati se satima, ja za njih nisam čula. Bolje da govorimo o minutama.
Prva curka je prve minute samostalne igre počela imati nakon treće godine. Do tad je bilo "mama, tata, nona..". I dalje je davež, ali postoji dio dana kad se zaigra sama na 15-20 minuta. Nova beba može ležati u ležaljci i nekoliko minuta gledati one životinje što vise iznad, što je s prvom bio SF.

Zahtjevno dijete je ono koje stalno hoće više, neovisno o tome koliko dobiva. Ispija i cijedi roditelje, stalno hoće više.
To su djeca "s visokom razinom potreba", kako ih naziva Sears, postoji njihov opis u knjici "Povezujuće roditeljstvo" (kraće) i "Disciplina" od Searsa, a napisao je i Fussy Baby knjigu koja je posvećena takvoj djeci. Sve sam to pročitala jer sam nakon par mjeseci roditeljstva mislila da nisam normalna i da to što prolazimo nije normalno.
Dok sam čitala te knjige shvatila sam zašto sam pomislila "da ona iz mene izvlači ono najgore i ono najbolje" i zašto "su s njom svakodnevne stvari toliko teške, dok se u nekim kompliciranim situacijama ponaša nevjerovatno zrelo i lagano". Zašto je toliko tvrdoglava i zašto kod nje kazne ne pale. I mnoge druge stvari.

Zato, preporučam navedene knjige pa vidite prepoznajete li sebe i svoje dijete u tome.

U nekim knjigama postoji i pojam "nikad zadovoljno dijete". Ono ne mora biti dijete s visokom razinom potreba, a i može. Takvo dijete, koliko se sjećam opisa, stalno cendra..

Ko da opisuješ moju stariju i mlađu

[Jelka]

Nemojte me ubiti jer em nemam vremena pročitati sve postove, em što mi padaju na pamet takve stvari. Mumin Lovro, if you know what I mean.