Joj, Storma...
Evo, mi se malo prije vratili iz grada, sluđena sam. Starija nije u vrtiću jer je imala virozu, pa je još danas doma. I tako nas troje odemo do grada.
Bebu sam pretakala iz sjedalice na ruke, s mojih ruku na 2-3 para tuđih ruku, pa u maramu, pa u AS...bila je vani, unutra, spavala je, dojila je, kakala je, presvukla sam je... U ta 2-3 sata kme nije rekla.
A starija curka, UDAV! Ne pušta na miru. Lako je kad postavlja pitanja, pametuje i slično, ali kad počne grintati, gunđati, cendrati, izvoljevati, njurgati... e to je psihički stresno. A ne pale ni kazne, ni ucjene.
Ja imam sve manje živaca, lako dok je bila sama.... Jučer srela mamu i 2,5 godišnju curicu....hvali se da su s njom prošli Alpe, planinarske domove, nema gdje nisu bili.... Kud da mi odemo sa svojom kad ne možemo ni do grada bez stresa? Nije da ne putujemo i da ne idemo nigdje, ali je to jako malo u odnosu na ono što bismo htjeli da je ona malo skuliranije dijete.
Čitam onaj topik o uzastopnoj djeci i čitam te postove gdje mame imaju po troje djece doma, na porodiljnom su pa im se kao ne isplati djecu slati u vrtić...ja sam na porodiljnom, ali mene taj vrtić spašava. Vrtić u kojem je ona divna, kažu tete, i da možemo biti ponosni, bla, bla. A meni svaki drugi dan dosta svega.
Ok, nisam ja ono baš 100% klasični majčinski tip, ali trudim se, ful se trudim...
Ventiliram. Takav mi je trenutak.