Moj stariji je znao biti nervozan, ali kod nas mala djeca (do 2 godine) nikad nisu puštana da dugo čekaju u ordinaciji pedijatra. Možda mi se jednom ili dvaput dogodilo da su mi zaspali, a isto toliko puta sam ih (ne previše uspješno) probala dojiti tamo, ali to ni meni ni njima nije bila špica filma, pa smo odustali. Ne sjećam se da su ikada drečali, ali jako su mi išli na živce roditelji koji nisu činili ništa da zabave svoju djecu. Mislim, jasno mi je da ovi mali do 2 godine dreče i cvile jer drugo ne znaju i ne mogu, ali često su roditelji stariju djecu puštali da harače, trče, stvaraju buku i arlauču i tako smetali ove sasvim male s kojima ne možeš ništa nego se moliti da čim prije dođeš na red...

Kasnije - kad su već išli u jaslice/vrtić, to je bila druga priča. Uvijek sam ih zabavljala kako sam znala i umjela, ne zbog drugih nego zbog SEBE. Moj stariji je proveo puste godine na Rebru na vježbama za slabovidno oko (to su sati i sati buljenja u aparat u kojem se vrti plavo svjetlo) pa sam se izvježbala kako da zabavim dijete: čitanje priča je bila klasika koju smo tamo zatekli, ali kad desetoro roditelja to čini, ne čuješ ni svoje misli... Kako je moj L. od pelena bio obožavatelj tehnike, prva igračka bio je moj stari walkman i u njemu kazeta sa snimljenom Crvenkapicom, dječjim pjesmicama i slično. Kasnije smo prešli na mp3 i mp4. A ako nismo imali ništa, brojili smo do 300 i tako smo znali da je prošlo 5 minuta. Zbrajali smo i oduzimali, igrali se "Što ne pripada", igrali se "na slovo na slovo" i "kalodont... Kad uračunam vrijeme koje smo uložili u predčitalačke vještine samo po čekaonicama i vježbama vrsta raznih, nije čudo da je dijete bilo jaaaako dobro pripremljeno za školu, he he he.... Počeli smo u trećoj godini.

A E. bi vukao sa sobom igračke u čekaonicu (nisam baš bila oduševljena, ali sam pristala na to). On je volio crtati i uvijek smo vukli bilježnicu ili blok, da se može zabavljati na papiru. On je bio cendraviji od starijeg brata, ali je silom prilika i on odradio svoju kvotu po čekaonicama (hitna i Srebrnjak - astmatičar) pa smo i za njega morali smišljati cirkusarije da ga zabavimo. KOd njega su palile grimase, iskrivljen govor i igra sjena - on je rođeni glumac. I recitiranje pjesmica i učenje istih napamet - to voli i danas.

I tako... Nisam se baš nešto uzrujavala stavom okoline, ali da je naporno - naporno je. Svima. Nitko ne dolazi u čekaonicu zato jer doma nema pametnijeg posla, pa sam se trudila ne misliti previše o tome kakvi su drugi.