 |
|||
o boze, odjavljujem se s teme. sad je jos ispalo da se i u skoli baca po podu, djizs
osim toga kako 'ne dopustiti' djetetu da se baci na pod? pod pretpostavkom da si imao uglavnom uvijek na sebi malu bebu i da ne mozes preko bebe dici dijete od 18+ kg jer nisam bilder. mislim stvarno sam se sad iznervirala
Normalno mi je da se trogodišnjaci bacaju na pod, ali stariji bi ipak trebali znati bolje.mikka prvotno napisa
o boze, odjavljujem se s teme. sad je jos ispalo da se i u skoli baca po podu, djizs
osim toga kako 'ne dopustiti' djetetu da se baci na pod? pod pretpostavkom da si imao uglavnom uvijek na sebi malu bebu i da ne mozes preko bebe dici dijete od 18+ kg jer nisam bilder. mislim stvarno sam se sad iznervirala
Ako u školskoj dobi još to ne znaju ili ne mogu, definitivno im treba pomoć. Imam iskustva s tim...
Moj mlađi se nije baš bacao, ali se grizao do krvi (o gunđanju, dernjavi i cviležu ne bih - na to smo bili navikli).
Rješenje - razgovori s psihloogom. I pomoglo je. Išao je bome nekoliko mjeseci, a i mi isto. Ono što pamtim iz tih vremena (i ranijih) je da se ne smije dopustiti pozitivna povratna veza, odnosno "nabildavanje" frustracije + samosažaljenje. Načini su razni i treba ih prilagoditi djetetu. Psihologinja iz Suvaga savjetovala je nježno, ali odlučno prekidanje takvog ponašanja na prvi nagovještaj. Odahnula sam kad mi je stručna osoba potvrdila da ne radimo ništa loše kad zahtijevamo da prestane s cirkusom.
I danas je težak sam sebi, ali znatno bolje i lakše izlazi na kraj sa svojim emotivnim oscilacijama koje su izrazito velike.
BITNO - kod mog sina izrazito velika pomoć protiv frustracija je dovoljno fizičke aktivnosti (na dnevnoj bazi) + aktivnosti koje voli i u kojima je uspješan.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom