Mi smo išli kod dečijeg psihologa, u našem DZ. Iz nekih drugih razloga, ali smo naravno pričali o detetu, i na kraju je ispalo kao kod mikke. Dakle ja odlazim tamo tri puta i kukam da je dete vako i nako, i onda dolazi dan kad ona treba da vidi dete, i posle toga psih mi kaže kako ona ništa od toga ne vidi, i ponavlja priču teta iz vrtića: komunikativna, zaigrana, voli da je u centru pažnje (tipično za jedince koji još žive i sa babom i dedom - njene reči), sarađuje, sve 5...
Teta iz vrtića mi je rekla: pa to vam je super što je ona nemoguća i ima ispade samo kod kuće, zamislite da je obrnuto.

Uglavnom, nikakvu specijalnu pomoć nismo dobili, niti je neko prepoznao da imamo problem.
Tada je meni još jasnije bilo da dete nema nikakvu dijagnozu, nego da je problem u interakciji karaktera mog i njenog. MM je bolje razume od mene.
I od tada još intenzivnije radim na sebi i trudim se da je razumem (nedavno sam baš bila na nekom predavanju o karakterima, malo mi se razbistrilo kad sam prepoznala gde je otprilike mala a gde sam ja, a i finih je saveta bilo). I još više radim na tome da nauči da imenuje emocije i da ih ne ispoljava tako burno kao sada. Ali to je teško jer oni više uče primerom, a ja emocije skupljam, a kad više ne mogu onda puknem. A pošto mala nije takva da išta može da zadrži u sebi, ona ih ispoljava opet na neprimeren način.