Lili radi on koliko moze i stvarno smo zajedno u svemu. Da bi rijeci rekla. Ali ona hoce mene, al ni kad me ima nije sve idilicno. Gledam jucer po rivi 10tak mama s kolicima. Samo moja urla, hoce sisu, a znam da nije gladna vec hoce zaspati, a ne zna kako. I na ono buretine i smrzotine se skidam i dajem sisu.

Ma gle...zaboli me za druge, ne mislim da je samo meni nesto tesko, znam da svi imaju neke svoje brige.

Psiholog? Bila sam kod psihijatrice i uvjetovala mi je prestanak dojenja da me opet stavi na lijekove. I odbila sam. Cekam njenih godinu dana, jer bi se ta zivota grizla da sam prvorodjenog dojila 3 godine, a nju niti godini.

Imala sam vec mnogo suicidalnih misli, zato me srinka zeljela stavit na lijekove, ali sve nekako mislim - ajde jos malo, jos malo, mogu ja to. I gledam to malo bice koje obozavam, pa se nadam izdrzati...jos malo.

U ovoj vukojebini nemam ni psihologa. Do srinke moram putovati, a nemam luksuz izbijanja iz kuce pola dana. Jednom sam isla kod nje i onda su svi isli sa mnom.

Lose mi je fizicki. Vrtoglavice, tenzijske glavobolje, ukocen i bolan vrat, probadanje u ledjima. Ona ima 11kg, nosim je i raspadam se. Tijekim nosenja mi je nedavno utrnuo prst u nozi. Tek kad sam je izvadila iz nosiljke sam ponovo imala osjet u nozi.

Ma znas sto mi je najteze? To sto mislim da sam los roditelj, da sam nesposobna hendlat sve zajedno.