Evo, ja imam dva sina s minimalnom dobnom razlikom. Iz perspektive 15 godina - bilo je jaaako teško dok mlađe dijete nije napunilo treću godinu. Nije da ne bih voljela i treće, ali mlađega sam rodila sa 39+ pa nismo stigli, a i bilo je problema u drugoj trudnoći.

Obitelj - mi smo stari(ji) roditelji i uopće se nismo opterećivali mišljenjem okoline. Samo smo željeli probati dobiti drugo dijete nakon što je prvo silom prilika došlo jako kasno. I uspjeli smo. Ponekad mi bude žao što nismo išli na treće, ali ja to ne bih fizički izdržala. Nismo imali baš puno pomoći od roditelja (nije da nisu htjeli, ali nisu mogli - i oni nose svoje godine i ne žive baš u susjedstvu, pa mi je bilo dovoljno to što brinu sami o sebi, a moju djecu su pričuvali tek tu i tamo, ako su željeli i mogli i ako baš nismo imali drugu mogućnost.

Financije - mislim da to nema veze. Istina, u ovim ranim godinama financijski je lakše opremiti treće, ali treba misliti dugoročno - kasnije imaš tri vrtićanca / školarca / studenta - sve ovisi o tome kako gledaš na to što im misliš pružiti. Meni je dvoje zapravo taman. Da smo se odlučili na još jedno, fizički ne bi svi stali u sadašnji stan, morali bi misliti o većem autu, ima tu sto čuda... Iz perspektive majke starije djece ima tu još sitnica koje su tebi sada možda "na dugačkom štapu", ali moj stariji je spomenuo studij u Austriji. Iako je tek osmaš, bome sam dobro zapamtila što je rekao i već sad se češem iza uha kako to financirati ako se ostvari. Potencijala ima - dobar je i ako stvarno bude htio, gledat ćemo mu to i omogućiti. Ali onda bih se svakako osjećala obveznom barem to isto ponuditi i drugom djetetu. Ne znači da to mora i odabrati...

Ali da se vratim u dječje pelene - nema spavanja dok su klinci ovako mali. Kasnije traže drugačiju vrstu brige. Ne traže manje. NIKADA zapravo ne traže manje. Evo, moj osmaš se sada priprema za natjecanje iz informatike pa gnjavi tatu da mu pomogne oko nekih stvari koje u školi baš nije shvatio, mene je tako "zaposlio" sa zadacima s natjecanja iz matematike. Mlađi ima svoje prohtjeve...

Još ako ti padne grah da neko dijete moraš voditi na bilo kakvu terapiju (moj mlađi je astmatičar od rođenja - evo i sad ga vodim na Srebrnjak na vježbe disanja - to su dva i pol tjedna večernjih odlazaka tamo bez preskakanja). Stariji je isto godinama išao logopedu, fizijatru, neurologu, oftalmologu ... svejedno. Oba imaju neki oblik alergije. Da ih imamo još pet - vjerujem da bi sa svakim bilo isto. Nekako mi se čini da su prošla vremena kad su ljudi pustili da najstarije dijete odgaja najmlađe - to mi se ne čini fer prema djeci. U redu je ponekad pričuvati, ali bratemili, moja djeca su moja odgovornost, a ne odgovornost svoje starije braće.

I tako...

Da se odlučujem na treće (odnosno slijedeće) dijete, uvijek bih vodila računa o tome što mu JA mogu pružiti, o tome bih porazgovarala s djetetovim ocem koji je jednako odgovoran. I tu je kraj. Nikad ne bih računala na ostale ljude jer oni mogu pomoći, ali to NIJE njihova odgovornost. I da mm nije pristao da idemo na drugo dijete, ja bih rekla ok. Već sam u onom trenutku bila zahvalna na prvom (jer sam već bila na putu da izgubim nadu i za prvo).

Ponekad je za treće dobro pričekati koju godinu - jer silno je naporno imati dvoje ili više malih. Znaš i sama. Pričekaj da tvoje starije dijete izađe iz egoistične faze, da se naspavaš, pa će ti tada glava biti bistrija. Sve stignete. Ali odluka je vaša - nitko treći tu nema što govoriti, niti vas to treba zanimati. Sretno!