Voljela bih stvarno pročitati što više iskustava, baš sam se nešto zamislila nad ovom temom. Naime, iz potpisa mi se vidi dob djece, nisam mlada mama, imam jedan (policističan) jajnik, jedan sam izgubila pucanjem cista punjenih krvlju i jedva ostala živa. Sretna sam i presretna s dvoje djece pa, reklo bi se, mogla bih sretno odahnuti što su mi podarena.

Mi ne planiramo treće, barem ne sada, ali zapitah se što ako?! uslijed kašnjenja menge. Sve je to nakon poroda nestabilno i nesigurno, ofrlje računam dane. Prva je menga prošla, sigurno je bila barem ova posljednja da ju računam da je BILA, ali sve je to bezveze, kao da i nije prava intenzitetom. A ova druga nikako doći. Kasni malo, nema razloga za paniku (sve i da sam osoba koja se boji trudnoće- a nisam ), tko zna zašto je nema. Da smo se vrhunski pazili- nismo, al da bi trebala biti trudnoća- ne bi! Još sam danas uradila 2 testa- nije. Sve i da kasni više, opet nema razloga da mislim da je trudnoća već neko postporođajno mrcvarenje. Nažalost, to mozgu nije dovoljno pa sam se dala u velika razmišljanja. Otud ova tema. Od 03:30 noćas, kad sam malca nahranila, eto otkada sam budna. Zadnji puta sam se naspavala 5.5.2013 (vidi potpis, hehehehhe!), tako da mi nije ni prvi ni zadnji put da sam izgubila noć!

Ja nemam vjere u državu, u neko vrhunsko bolje sutra, u čudesne financijske preokrete koji će nas ( s te strane gledanja na 3. dijete) dovesti do vrhunske lakoće. Ali vjerujem da, ako se već slučajno dogodi to treće dijete, da nema ništa strašnoga u tome. Sve je to dio života koji ja ne bih nikada odbacila. Da, svašta se može dogoditi, ali teoretski... SVAŠTA se može dogoditi i kad si sam, i kad si u dvoje, troje, četvero, petero, osmero... Ah, kako neki ljudi skladno i skromno i SRETNO i upotpunjeno žive, mnogo ih je, imaju taman koliko mogu imati u današnja jadna vremena, a nisu socijalni slučajevi, nisu ljuti, nisu ludi... oni me tjeraju da razmišljam pozitivno.

Noćas u mom bdijenju sam shvatila da ako se stvarno dogodi/lo da jesam trudna (ja još ne vjerujem dok ne dobijem mengu, hihihihi, baš sam bleeeeeeesa, hehehe!), da bih bila sretna! I dan po dan, idemo naprijed. Kad sam ležala u Ivanićgradskoj kad sam izgubila jajnik, a umalo i život, toliko sam se djevojaka i žena nagledala u "prolaznoj" sobi u kojoj sam bila koje su radile abortus... ajme meni... i dan danas ne mogu zaboraviti malecku od kojih 15-16 godina što je u suzama s momkom došla uraditi abortus jer im se omaklo. Takva žalost. Onda dodam naše žene koje ne mogu imati djecu. Hipotetski pričamo, ja nisam u planiranju trećeg djeteta, ali što ako?! Pa ovako ja gledam na TO što ako: žena sam koja je blagoslovljena što ipak može imati djecu, što imam divnog muža, što vodimo sretan život. Nisam osoba koja bi mogla dijete dati ikada od sebe, ali recimo da bih radije dala dijete na posvajanje nego napravila abortus.

S curicom je bilo (iz danjašnjih očiju gledano) presmiješno lako, s njih dvoje danas je nekad luuuuuda kuća, a nekad divota od života. Pomoćnih ruku imamo jedan par, i to od kolegice koja nam je kućna prijateljica. To je pomoć na koju ne možeš računati, naravno. Tu smo, dakle, nas dvoje. Realno je da nemamo tri para ruku za troje, ali dalo bi se. MM je odahnuo, ja i dalje razmišljam i razmišljam o životu i izazovima. Mogli bismo mi to... nekada možda grbavo, nekada nekako, nekada prekrasno! Vidjet ćemo. Pišite...