Citiraj zutaminuta prvotno napisa Vidi poruku
Tko može od vas reći da su mu školski prijatelji bili oni čije su ih mame pozivale na druženja?
Ja.
I sad su mi neki od tih ljudi jako dobri prijatelji.

Moraš naći neki način za djelovati na taj problem ako ga želiš riješiti. Djeca izbacuju drugu djecu iz društva zbog milijun gluposti. Naša T je mijenjala razred i koliko god da je to bila pozitivna promjena, opet je imala taj neki period kad se s djecom iz bivšeg razreda više nije družila, a novi razred ju nije još prihvatio.

I morali smo nešto napraviti, koja je uopće opcija ako mi je dijete nesretno jer se ne druži u školi. Razumijem ja potpuno da ti se ne da uletit nekoj mami s pozivom za druženje, ajme meni je muka bila samo dok sam mislila o tome. Ja sam takva da imam svoj uski krug prijatelja s kojima se družim stalno, a nove ljude niti volim upoznavati niti imam potrebu za tim ali opet, T je stvarno društveno dijete, obožava djecu, druženja, nova prijateljstva i bilo je bitnije u tom trenutku da njoj to fali nego to što sam ja malo asocijalna.

Ona je pokušala pozvati neku djecu na druženje ali nije baš bilo nekog odaziva. Pa smo muž i ja zaključili da je definitivno i do nas. Dođemo po nju, ne družimo se baš s drugim roditeljima, odemo, popričamo samo što baš moramo. Ono, zašto bi i pustili djecu kod nas, ona je nova u razredu, mi kao roditelji vjerojatno ispadamo neki teški asocijalni čudaci, koji smo im razlog i dali da dolaze kod nas, nikakav.

Pregrizla sam, prišla nekim mamama u tih 5 min razgovora pred školom (to ti je točno taj vremenski okvir u kojem djeluješ kako god znaš), dopustila da nas upoznaju da vide da stvarno nismo čudni i pozvala ih na druženje. Mislim, bio je to proces, nije se to sve u tri dana dogodilo. Napravila sam prvi korak, prvo smo pozvali jednu curicu i njene roditelje na kavu nakon škole. Pa su rekli da imaju obaveza. Okej, nebitno uopće jel to istina ili nije, ja sam sebi rekla u tom razredu ima još 21 dijete, e pa imam 21 radni dan da nakon škole pridobijem nekog. i uspjelo je odmah idući dan. I idućih dana je uspjelo još par puta. Krenulo je s kavama/sladoledom, parkićima, pa kod nas ili kod drugih roditelja kući, a onda su se djeca družila i bez nas. Odvezemo nakon škole ili mi kod nas ili drugi kod sebe, pokupimo ih za sat, dva i super.

Trebalo je malo vremena da i drugi počnu inicirati druženja, da ne zovemo uvijek samo mi, ali i to smo pregrizli i fokusirali se samo na to kako se ona osjeća u društvu te djece. Došlo je na svoje, počeli su i nju zvati kod sebe, evo sad se druže i preko ljeta. U biti, hoću reći kužim ja muku i proces je to sve, ali djeci je bitno i nekad stvarno ne dođe samo od sebe na svoje nego se moramo i mi potruditi.