Kad je moja cicoovisnica bila u fazi da bi dojila do penzije, a meni je već bilo dosta, prvo sam pokušala razgovorom i dogovorom. Nije upalilo. Moram reći da ja nikad nisam čvrsto odlučila da je gotovo, ali da sam bila umorna od višegodišnjeg dojenja blizanki - jesam. Priželjkivala sam da one same odustanu. S L. je to još i bilo izvedivo, ona se ionako švercala uz sestru, ali R. nije pokazivala znakove zasićenja. Kad sam vidjela da jednostavno ukidanje ne pali (nisam mogla slušati taj plač), smislila sam nešto što se za nas pokazalo boljim. Svaki put kad bi tražila, a tražila je bezbroj puta na dan, rekla sam joj da može, ali jako, jako kratko. Imale smo i svoj naziv za te ultra kratke podoje od nekoliko sekundi. Ona je bila zadovoljna, nije imala osjećaj da je odbijena, a i meni je postalo lakše kad je dojenje sve češće bilo svedeno na simboliku. Postupno i bez drame prestale su dojiti s oko tri godine.