E, potpis pod boldano!
Ja imam isto dva dječaka - jedan je sam od sebe savjestan (nemam nikakvih iluzija da sam za to zaslužna - savjesniji je od mene, jednostavno je takav), a drugi naginje luftanju (jednostavno je takav), iako je vrlo inteligentan.... Nervira me njegova lijenost i pogrešan slijed prioriteta (prvo minecraft, pa tek onda fizika, ako ostane vremena) i ne uzrujavam se baš puno ako mu koji put uputim i prigovore...
Ne zagovaram tapšanje po ramenu za nerad i prosječne rezultate - ali jako je bitno pogoditi pravi način kako se djetetu to priopći. Moj mlađi sin isto zna reći "nikad nisi zadovoljna", na što ja kažem da to nije istina, ali da recimo nisam zadovoljna što je dobio lošu ocjenu iz testa. Nastavak priče ide ovako "Jesi li TI SAM zadovoljan trojkom iz fizike?" Nakon što je odgovorio da baš i nije, mogli smo razgovarati dalje o tome što poduzeti... Ako on želi upisati prirodoslovnu gimnaziju, nije u redu da u sedmom razredu donosi trojke iz predmeta koji je bitan za upis tamo.
Tapšanje po ramenu za prosječne i ispodprosječne rezultate nije mi špica filma. Dijete treba potaknuti da samo od sebe izvuče najbolje. Ako nije tako, zajedno istražujemo razloge zbog kojih se događaju kiksevi. Onako kako je Lili rekla - treba ih NAUČITI kako se to radi.
Ali da ih tapšam kad ne izvršavaju dogovore (recimo, dođem doma, a nije pospremljeno suđe iz suđerice i bačeno smeće), to ne ide. Bez obzira na njihove osjećajčiće. Bezuvjetna ljubav je jedno, a pridržavanje dogovora drugo.