mislim da ima još jedna važna stvar u cijeloj ovoj priči. mislim, izgovorene riječi jesu važne, ali po meni je važno i da djeca vide da i mi griješimo. i da onda i mi zaslužujemo kritiku. djeca nas i dalje vole, mi smo i dalje super, al brate mili, zahebao si grdno. i da i oni to mogu izgovoriti. ono, moramo biti u mogućnosti izreći kritiku. pohvalu da, al i kritiku.

evo recimo, ovo mi je ekstra friško. ja sam j obećala da ću mu nabaviti lektiru. prošao jedan dan, pa tjedan, pa još jedan tjedan, hbg, jučer ima lektiru, knjigu je dobio prekjučer u šest navečer. i još nije htio propustiti trening i jadan ne bio, počeo čitati smogovce u devet navečer, čitao do pola noći. na pol zaspao.
zadaviti me je htio.
a štaš, poklopiš se ušima, otrpiš opravdane kritike, svako malo odeš u sobu i drmneš ga ako je zaspao i cijeli jučerašnji dan imaš grižnju savjest kao nebo veliku i obećaš i sebi i mužu i njemu i maloj da ako nešto obećaš da ćeš to i napraviti.
onda sve dobro prođe i svi sretni, ajmo dalje.

da se razumijemo, nije to ništa pohvalno , al recimo, meni je išlo na živce što mi je moja mama uvijek nekako nepogrešivo izgledala. nit je kasnila, nit zaboravila, ma nije niti prolijevala čaše kako mi se sad čini ne moš joj ništa ni reć, uvijek sve po ps-u.