sirius, znam
svejedno je neprimjeren
kao i svi na onoj temi
 |
|||
|
|
|||
sirius, znam
svejedno je neprimjeren
kao i svi na onoj temi
ma da ginger. ne znam ni ja kud ciljam, nema veze.
samo da kažem da je za mene sirius THE moderator
: crveni se :cvijeta73 prvotno napisa
ma da ginger. ne znam ni ja kud ciljam, nema veze.
samo da kažem da je za mene sirius THE moderator
i ja jako volim teta ozbiljnusamo da kažem da je za mene sirius THE moderator
Ja se uglavnom suzdrzavam, ali ne mogu protiv sebe kad su u pitanju zdravstvene teme. Jednostavno ne mogu da precutim kada se promovise stav koji je potencijalno opasan ili besmislen. Precutim neke druge stvari, kao npr. utisak da ovdje niko nema ni razmazeno, ni bezobrazno, pa, zasto ne reci, ni tupo dijete, precutim i ne komentarisem necije uvjerenje da je, eto bas taj neko, izabran da mu se nesto desi u zivotu, precutim mnogo toga, a cini mi se da ne bih trebala. U RL sam definitivno direktnija, ali posto me sagovornici poznaju bolje od ljudi na forumu, obicno nemam neprijatnosti. Da sam ovdje takva, bila bih dezurna vjestica. Ovako sam samo jedno balkansko celjade koje pokusava biti "politicki korektno" :kez:
U siječnju davne 2005. izgubila sam svoju prvu trudnoću, u 11. gestacijskom tjednu. Komentari liječnika bili su obeshrabrujući, dr koji je gledao UZV, nakon što je čuo anamnezu i vidio sve, rekao je nešto u smislu "pjuuuu, ma kakvi... zaboravi..."
Kao eto, ko je vidio da si takva pacijentica uopće umišlja da može iznijeti trudnoću. Ne mogu vam opisati količinu užasa koju sam tad osjetila.
Nakon kiretaže poslali su me na odjel, da tamo odležim 24 sata iako sam više od svega željela biti s mužem doma.
Završila sam u sobi s trudnicama koje čekaju porod, sve su imale trbuhe do zuba. Okrenula sam se zidu i tulila satima. Boljeli su me njihovi veliki trbusi tada
Nakon sto sati, u sto prvom, počela sam komunicirati s tim ženama
A onda sam shvatila da nisam sama
Da sve imamo jednake brige, strahove i boli
Da je puno tih žena doživjelo moju sudbinu ranije
Puno puno osnažujućih priča, puno girl powera
Bez imalo poze
Puno suosjećanja i uzajamne nježnosti
Puno međusobne pažnje
Ne mogu vam opisati koliko me to osnažilo
Sutradan sam trčkarala oko njih i "pomagala im". Sve su bile s trbuhom do zuba, ja sam bila najpokretnija, naravno da ću trčkarati
Nakon nekoliko mjeseci vratila sam se u istu bolnicu, na prekoncepcijsku obradu
Nakon još 10-ak mjeseci rodila sam svoga sina
Trebamo moći suosjećati, to nas osnažuje.
Svaka je bol i svaki gubitak poseban.
Meni je sama činjenica da je sporna tema stajala bez komentara mesec dana a imala oko 1000 pregleda, dovoljna ilustracija koliko su članice foruma disciplinovane u suzdržavanju.
haha, pulinka, good point ::D
Bas to! Teski trol!
Ne znam tko je pitao mislim da cvijeta 73 da li je ok bit ne lose nakon gubitka rane t....prvu t sam izgubila u 27 tt i sokirana da se to uopce moze dogodit pala u tesku depresiju i svasta nesta sto uopce ne mogu rjecima izraziz da bi ti docarala. Tuga jad ocaj....za mene kraj svjeta! Skoro 2 god kasnije spontani u cca 9 tt...od pocetka sam imala dobar osjecaj za tu drugu t dok se jedno jutro nisam probudila sva mokra od znoja. Znala sam...ne znam kak al jednostavno sam znala da je to kraj....prvi uzv je djelomicno to i potvrdio al je dr odlucio dati sansu do zadnjeg....plakala sam ko kisna godina danima svaki dan dok je trajala agonija beta i uzv i cekanja...kad je dosao dan za kiretazu oprostila sam se od svoje mrve....plakala dok su me uspavljivali...probudila sam se kao kamen...ko da dio mene fali. Odlucila sam da necu opet prolazit sve ono sto sam prosla prvi put da se vratim u kolko tolko normalan zivot!
Mislim da te strese svaki gubitak ali nekad organizam upali "samozastitu" da ne prolupamo do kraja...
Cvjeta svatko se nosi sa time na svoj nacin....sve je ok i prirodno....
tema me natjerala da pogledam tu "spornu" koja ju je potakla
samo bih se pridružila pohvalama sirius
mada to mene nije iznenadilo, ja sam uvijek znala da je sirius faca
a koliko zlobe ima u komentarima onih koji u isto vrijeme očekuju razumjevanje drugih
komentiram li inače?
o da
prije puno više, kada je forum bio zanimljivije mjesto
sada manje
ostarila sam
ne ispravljam krive drine
nekad kada me baš nešto pikne
mada se uglavnom poslije pitam što je meni ovo trebalo
Eto to.tema me natjerala da pogledam tu "spornu" koja ju je potakla
samo bih se pridružila pohvalama sirius
mada to mene nije iznenadilo, ja sam uvijek znala da je sirius faca
a koliko zlobe ima u komentarima onih koji u isto vrijeme očekuju razumjevanje drugih
komentiram li inače?
o da
prije puno više, kada je forum bio zanimljivije mjesto
sada manje
ostarila sam
ne ispravljam krive drine
nekad kada me baš nešto pikne
mada se uglavnom poslije pitam što je meni ovo trebalo
O da...tem
a koliko zlobe ima u komentarima onih koji u isto vrijeme očekuju razumjevanje drugih
Posebno u onim klasičnim temama, npr. vrste poroda...Nije mi nikako jasno kako neke očekuju razumijevanje i bore se za npr. porod kod kuće, i smatraju da imaju pravo na i da imaju pravo odlučivati kako i gdje će roditi, ali kad se spomene elektivni carski rez bez medicinske indikacije, onda nemaju za to razumijevanja i samo je njihov izbor isprava. Tu se moram i ja pokriti ušima, moram priznati da mi je, kao protivnici poroda kod kuće odjednom svanulo, da se ne mogu boriti za svoj izbor, ako se istovremeno ne borim i za tuđi. Pa sam postala vrlo liberalna po tom pitanju...Ili dojenje....očekuje se razumijevanje za pravo da se doji bilo kada i bilo gdje, do godina koje nitko ne smije dovesti u pitanje...istovremeno se žene koje su drugačije odabrale svakako etiketira...
Priznajem da sam i ja nekad zločesta, kada me neki komentari iznerviraju...
No, forum se dosta promijenio, i to na bolje. Više je razumijevanja i otvoreniji je za sve izbore.
A opet na onu inicijalnu temu: nije uopće bitno jel priča stvarna, jel žena trol ili je jednostavno osjetila potrebu da negdje napiše što proživljava...
Iako se nekima čini da više pati za dečkom, nego za bebom, pa rekla bi da mogu shvatiti takav dojam radi toga što je sa tim čovjekom dijelila neke trenutke, proživjela neke stvari i imala ga kraj sebe.
Netko je napisao, mislim YM, da frajeri dođu i odu...pa ne bi se baš složila, mislim da je strašno izgubiti osobu koju voliš i sa kojom si planirala budućnost.Autorica je odjednom doživjela dvostruki gubitak i to je strašno.
Cvijeto, i ja sam izgubila bebu sa 11tj. Bilo mi je teško, ali ne mogu reći da se to može usporediti sa gubitkom neke druge osobe koju imaš kraj sebe.
I ja se to pitam. Zakaj komentiram kad ljudi ne zele cut nicije misljenje nego ono sto njima pase. Drzala sam se dvije tri teme do sad a tako cu i od sad.
ponekad komentiram, ponekad se suzdržim - mislim da sam prosječna.
prije sam bila direktnija, sad više cijenim pristojnost. čini mi se da je i forum krenuo u tom smjeru.
ono što mene često zatekne je neka površnost, npr. netko od nas u potpisu ima navedenu i djecu, i trudnoće i dijagnozu, netko ne napiše ništa - ali to nije poziv da mu se uskraćuje bilo koje iskustvo. možda nisam jasna, ali kako bi npr. za mene mogle znati jesam li imala pobačaj ili ne, jesam li zdrava (reproduktivno zdravlje, mislim) ili ne? i kakva su moja iskustva u roditeljstvu?
Ali mi nekad zelimo pokazati emocije, a ne pamet.
Zbog toga su smajlici.
Tako je, smajlići nadoknađuju neverbalnu komunikaciju, a većina emocionalnog u poruci se prenosi neverbalnom komunikacijom.
Zato često pitamo: jesi li ti to sarkastična? Jer bez izraza lica ne možeš znati.
Zaboravila sam dodati jos kojeg...
Ovi grafički znakovi i crtići nisu emocije nego zbunjivanje. Mogu se tumačiti na dovoljno mnogo načina i poruka. Sada sam recimo umorna i nujna i ove znakove tumačim ovako: tvoja razina razumijevanja ove teme je nivo teletabisa, radije se makni (skuhaj si kavu), primi se nekog posla (napravi kokice ili nešto za jelo), ostat ćeš u boljoj uspomeni (peace),....malo karikiram, ali to je ipak tako.
Zaboravila sam dodati jos kojeg...
Da ne pričam kako sam se jednom užasno posramila (to mi je valjda ta trauma od tih znakića, kada sam prijateljici poslala krivi uvredljivi znak. misleći da je košnica s pčelama...
a baka,genijalno
U zadnje vrijeme ne bih rekla da se suzdrzavam, al cesto nemam potrebu odgovoriti, cak i tamo gdje imam jasan stav.
Za Novu godinu 13/14 muz se razbolio i otpalo nam slavlje. On je spavao, a ja sam bila sama i u dokolici pisala na forumu. Uplela sam se u neku diskusiju i dan danas sam ljuta na sebe zbog toga. Trebala sam se povuci.
Neki sam dan slucajno nabasala na jednu temu (srebrne cestice), i iako sam tamo podjednako pozeljan komentator kao na vjerskom kutku, nisam mogla ne ostaviti komentar kad sam procijenila da su djeca nezasticena. Forumasica mi je kontrirala i prestala (vjerojatno se suzdrzala). Sumnjam da sam utjecala na tu forumasicu, ali se nadam da netko drugi tko cita vidi da postoji rizik za zdravlje djece pa ce mozda promisliti i shvatiti da sljez i kamilica isto mogu dobro djelovati na prehlade. Sporije, al sigurnije.
"Forumašica" se nije suzdržala nego je odustala od daljnje rasprave jer je vidjela da si ispucala sve svoje argumente koji baš ne drže vodu
Što se suzdržavanja tiče-suzdržim se (za ne povjerovati!!) i ja, ali u onom trenutku kad vidim da netko piše o nečemu o čemu nema pojma a tematika mi je jako dobro poznata onda skrešem. Također kad mislim da nekom mogu dati neki pametan savjet ili ako je vezano za struku kojom se bavim napišem što mislim. I ako je na rubu zakona. Tad mi stvarno nije u cilju biti pristojna i odmjerena nego reći ono što treba bez uvijanja u celofan. Ono što korigiram je riječnik pa neću nekome reći da npr. laprda nebuloze i da mu je to što kaže na rubu zdrave pameti nego ću izabrati riječi. I ponekad se suzdržim od komentara koji služe samo da netko istakne kako je Majka nad majkama, savršen i jedino on u pravu-ako to nije opasno po zdravlje. Suzdržavam se i komentiranja jedne teme već jako dugo jer u njoj ne bih mogla izabrati riječi, a osjetljiva je grupa ljudi u pitanju. Također, pročitavši spornu temu zbog koje smo svi tu... iako nisam na sreću bila u prilici da sama proživim gubitak djeteta razumijem zašto je neke povrijedilo što je ta tema u tom dijelu foruma. Čitavši je pitala sam se cijelih nekoliko odlomaka gdje je tu tuga za djetetom. I nisam je baš našla u onoj mjeri u kojoj bi je trebalo biti da bi taj post stajao u tom dijelu foruma. Sorry, sklona sam se prikloniti onima koji tako misle i smatram da su s pravom povrijeđene. Ne zbog abortusa samog po sebi nego zato jer smatram da je post prvenstveno kuknjava zbog napuštanja frajera, a jadna beba je tu samo jedan manji dio.
Eto, ni sad se nisam suzdržala....
Nekima bas i nejde suzdrzavanje
Uskoro cemo temu moc preimenovat u "ono sto smo presutile na drugim temama"
Vidis da suzdrzavanje ima posljedice na onog koji se suzdrzava.Nekima bas i nejde suzdrzavanje
Uskoro cemo temu moc preimenovat u "ono sto smo presutile na drugim temama"
Pa ova tema dode kao psihoterapija.
Vidis da suzdrzavanje ima posljedice na onog koji se suzdrzava.
Pa ova tema dode kao psihoterapija.
meni je žene žao i kvit.
poletila, zaljubila se. zadnji vlak,
kad panj ozeleni i te fore.
i sam sam u tim godinama pa je kužim.
možda je relativno mlada uletila u brak koji je umro prirodnom smrću, rodila se djeca , rastala se i eto ti fatalnog momka.
mostovi okruga Madison
i te spike
a možda je trol , al opet volim takve teme jer mi otvori novi svijet koga trebam novog ignorirati na forumu .
Toliko se suzdrzavam da ni ovdje necu nista o tome napisati
Suzdržavam se često. U principu ne pakiram u celofan, ako odlučim pisat. Jako volim kad na forumu netko u odgovoru meni, otvori novi pogled, kad me ne potapša po ramenu već kaže što može drugačije.
A što se tiče one teme od koje smo krenuli, suzdržala sam se od komentara, jer imam iskustvo prijetećeg abortusa u jako mladim godinama i ležanja cijele trudnoće, i nekako ne bih mogla dati komentar koji ne bi bio osuđujući po pitanje zrelosti odluke o prekidu trudnoće. A stvar je gotova, nekome je teško i tko sam ja da pozivam na kajanje?
Na spornoj temi je Sirius obrisala zadnje postove, pa ću ovdje da napišem ono što sam i i tamo. Dakle, po čemu možemo da izmjerimo koliki je nečiji bol? I da li trebamo, po ovom pitanju, imati autoritete u čiju ćemo prosudbu nečijeg bola bezrezervno vjerovati? Trol, netrol, post je pokrenuo zanimljivu raspravu, raspravu koja na momente djeluje čak i zlurada. Da li smo stvarno takve i da li nam sopstveni bol daje pravo da takve budemo?
Naravno da ne možemo da izmerimo jačinu nečijeg bola. Niti treba bol prosuđivati na taj način.
Ali nisam sigurna da bi na svaki tuđi bol trebalo reagovati na isti način, bez obzira koliko on subjektivne patnje izaziva tom nekom.
Recimo, bol dvogodišnjaka koji ne može da dobije čokoladu ODMAH je njemu sigurno subjektivno užasan i neizdržljiv tog trenutka. Ali, koliko god da se ponašamo empatično, nećemo sedeti na podu i urlati zajedno sa njim, nego tražiti nekakvo drugo rešenje.
Isto nam se može učiniti i kod odraslih- da je uzrok bola nesrazmeran patnji, ili da je uzrok bola u samoj osobi koja pati, ili da osoba koja pati istovremeno time ide na štetu sebi ili drugima, ili već nešto slično, uglavnom, osetimo potrebu da toj osobi ne pružimo -pa, ohrabrenje- da pati dalje, iako možda saosećamo bar u nekom stepenu sa njenim bolom.
Tj. nisam sigurna da je empatija sama po sebi, bez nekog potkrepljenja za prevazilaženje bola, uvek dobra ili uvek dovoljna.
Jedino što sam ja lično užasna u pružanju podrške rečima, kako god sročim ne ispadne nikako dobro, tako da se sve češće suzdržavam od ikakvog komentara, što, je, mislim, puno bolje i za mene i za druge.
Ali ne mislim da bi SVI trebalo da se suzdržavaju od bilo čega osim čiste empatije, jer postoje ljudi kojima komunikacija ide puno bolje nego meni.
Klonim se komentiranja tuđih životnih izbora, kako u životu, tako i ovdje. Dok se nismo našli u nečijim cipelama (i naročito ako ne znamo sve okolnosti), nema smisla ni komentirati. Često mislimo da bismo postupili na određeni način, a onda, kad se i sami nađemo u takvoj situaciji, ponekad promijenimo ploču.
Komentirat ću napisane krive informacije o stvarima koje imaju veze s mojom strukom ili o kojima puno znam, o dojenju, npr.
a i teško se u principu možeš naći u tuđim cipelama. jer si drugačija osoba, drugačije su okolnosti, povijest ...
Pa ne mora baš sve biti isto, nikad nije. Dovoljno da bude slična situacija. Npr. kad je moja starija sestrična imala male klince, ja - studentica pametnjakovićka - sam imala hrpu savjeta i ideja. A kad sam ja svoje klince rodila, već sam drugu pjesmu pjevala.
Potpis.
Ja sam na vrlo bolan način naučila da za neke stvari ne mogu procijeniti kolika je to bol. I to tako da sam i za samu sebe procijenila da nešto mogu podnijeti, a ispalo je da me dotuklo. Zato sam shvatila da ne mogu ni blizu pretpostaviti kako se netko osjeća.
Vezano uz suzdržavanje i okolnosti, za neke stvari mi je čak puno jednostavnije javno argumentirati, nego preko foruma. Zato se nekad povučem iz rasprave. A nekad je forum super prostor. Trenutno ne znam zašto sam uopće pogledala temu, jer sam u zen fazi na benignom kuhanju i kadama
Voljela bih i da sam na vježbanju
ja kao i marija71, valjda mi fali fatalnih ljubavi :sve_prave_su_ljubavi_tuzne: u životu pa se uživim u tuđe.
Nikad ne reci nikad.
Mijenjamo se, sazrijevamo, starimo, a sukladno tome se mijenjaju i naši stavovi.
To a anđelima i friškom boli kužim i to je normalno.
I ja sam izgubila ukupno 6 djece u pet trudnoća i tek sedmo uspjela roditi.
I za nju su mi rekli da zaostaje u razvoju i svašta, ali ja sam bila uvjerena da je moja curica ok i nisam išla da daljnje pretrage.
Na kraju se rodila s 4,5 kg i savršena, a loš nalaz je bio liječnička pogreška.
Bih li danas bila tako hrabra, ne znam.
Što se tiče mog prvorođenog, on bi prošli mjesec imao rođendan. Punih 25.
I da, često ga se sjetim.
I pitam se: kakav bi bio?
Koji faks završio?
Možda bi već i oženjen bio, a možda bih ja bila baka...
Ali me ne boli, ne patim.
Davno sam prestala patiti i mučiti se.
Isto tako i ove 4 trudnoće koje sam sve izgubila do 12 tjedna.
Teško je bilo, ali prihvatila sam to kao nešto što je kod mene normalno.
Lako zatrudnim- teško zadržim.
Nije to nikakva drama.
To je moje tijelo.
Što se tiče rađanja ili ne djeteta s poteškoćama, neću, namjerno neću napisati svoje mišljenje.
Zakon dopušta ženama pravo na izbor i to treba poštivati.
Najčešće se suzdržim od komentara kada vidim da je već sve rečeno ili kada je netko već napisao ono što sam ja htjela reći (cvijeta
S druge strane, moram priznati da mi fajterske teme dobro dođu u pmsu pa se malo ispucam
Što se tiče teme o kojoj svi bruje - bio trol ili ne, strašne su mi osude koje se nalaze na toj temi. Većina na forumu zna da sam izgubila dijete koje je bilo već dosta veliko i to na vrlo bolan način, a mislim da sam više puta izrazila i svoj pro life stav, ali ne mogu niti zamisliti patnju osobe koja je imala izbor, svjesno odlučila abortirati dijete i onda se kaje zbog toga. Mislim da je s takvom boli još teže živjeti i svaka osuda te osobe mi je ružna, strašna i nepojmljiva. Kako je netko napisao, nije potrebno bacati još i kamion soli na tu ranu.
Potpis.
jako lijepo rečeno
kako god se izgubi draga osoba, a posebno dijete, užasno je teško
ali vjerujem da se lakše nositi s tim ako je to bila viša sila, bolest
kada se dijete izgubi ženinom odlukom to je dodatni, teški, teret
Dok ja imam problem sa nedostatkom empatije u ovakvim situacijama.
Ne zato što sam protiv abortusa, jer nisam, i nije pitanje (samo) abortusa, nego generalno svih teških životnih odluka i dela, naročito onih koje pogađaju i tuđe živote.
Ne mogu da saosećam sa tim osećajem kajanja, niti da pružim utehu u tom osećaju.
Jer polazim od toga da bi takve užasno teške odluke trebalo promišljati, i promišljati, i promišljati, pa i potražiti tuđu pomoć, i tuđe mišljenje i viđenje, i stručnu pomoć, PRE odluke, i na kraju, biti pomiren sa svojom odlukom, PRE izvršenja. Tako da nakon odluke ostane tuga, i očaj, i praznina, ali ne i kajanje.
Jer kad mi svesna, uračunljiva odrasla osoba kaže da se KAJE zbog nečeg tako ozbiljnog i nimalo slučajnog kao što je abortus, meni dođe da se uhvatim za glavu i vičem na nju: pa zašto si zaboga miloga onda uradila tako nešto??? I očekuješ od MENE da te JA ubedim da TI ne treba da se osećaš tako?
Eto, nemam potrebu da bacam so na ranu, ali očigledno imam i ozbiljan manjak empatije upravo za emociju kajanja.
mislim da nitko ne očekuje uvjeravanje da se ne treba osjećati loše zbog ovog ili onog, ali malo sućuti nije na odmet
da skrenemo s ozbiljnih životnih odluka, evo ja se prva kajem jer sam upisala faks koji sam upisala (iako ni to nije nimalo neozbiljna odluka)
i sad, godinama poslije, kad mužu kažem da se kajem što sam završila baš taj faks a ne neki drugi od njega očekujem da mi kažem barem: e jbg, kužim te, al šta je tu je, digni glavu i idi dalje
to je naprosto ljudski
da mu kojim slučajem padne na pamet da mi kaže: a na šta si mislila kad si upisivala? u najmanju ruku mi ne bi bilo pravo
a mene svako jutro uzruja kad mi skoci vjezbacka tema u novim postovima jer me podsjeca da nis ne radim
i dodje mi onda da im napisem sve i svasta, al se suzdrzim
to onda znači da komentari ipak više govore o nama, nego o samoj temia mene svako jutro uzruja kad mi skoci vjezbacka tema u novim postovima jer me podsjeca da nis ne radim
i dodje mi onda da im napisem sve i svasta, al se suzdrzim
apsolutno, pogotovo u tom mom primjeru. moj je problem sto sam ja lijeno dupe, ne njihov.to onda znači da komentari ipak više govore o nama, nego o samoj temi
Posljednje uređivanje od bubekica : 04.03.2015. at 13:02
Ja sam se stvarno potrudila da napišem nešto suvislo na onoj temi, koja je potakla ovu. Post mi je izbrisan i jako sam tužna(iako se suzdržavam da ne budem
Teško mi je reći generalno. Na nešto se ne suzdržavam, na nešto da. Je li neka posebna vrijednost suzdržavati se? I nisam sigurna, mi živimo u kulturi šutnje, celofana... i "mišljenju svoga" al' ne daj Bože da to drugi znaju, nego ću reći "imam ja to tome svoje mišljenje, ali neću ga reći". Ne mislim neke napade na osobu koknkretnu ili tako nešto - nego fact-based ili iskustvo-based. Inače, da ubacim svojih "2 centa", moguće je i kul doživjeti rani gubitak MPO trudnoće, i to je isto "normalno" - meni se dogodilo (ali imala sam već dijete, puno bi drugačije dožvijela da nisam....ali, i da nije bio prvi nego X-ti vjerojatno bi doživjela isto tako).
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.03.2015. at 13:24
pa ne znam, nije mi neka vrijednost niti kad netko napiše svoju osobnu dramu istrest svoje mišljenje, naročito ako nije nimalo konstruktivno. a postoji mogućnost da se osoba povrijedi. čemu?
znate ono - mišljenje je kao dupe, svatko ga ima. neš ti našeg mišljenja. ne znači da treba hodati po jajima, ne znači da i ovako i onako kad-tad nekoga tvoje riječi povrijede, al opet, kao i u svemu, mislim da treba imati mjeru. i procijeniti kad se radi o ozbiljnoj ljudskoj patnji. pa prešutiti.
odnosno, kako su već prije mene rekle - ako nemaš ništa pametno za reći, ne stavljati sol na ranu.
Ja sam shvatila da je upit općenito postavljen, nisam čitala taj topic, ni ne mislim. Ako je upit "komentirate li nečije ljudske drame ako ste suprotnog mišljenja", onda uglavnom pošaljem smajlić utjehe ili šutim... zato jer mene (na forumu, u ovoj fazi pisanja) uglavnom trigeriraju načelna pitanja ili nešto konkretno-medicinski da li ovo ili ono ili općenito napisat mišljenje o nečemu što mislim da je krivo (mim đira, ali se mim i ja ne slažemo), a ne toliko neke konkretne emotivne situacije, osim ako su mi jako bliske.pa ne znam, nije mi neka vrijednost niti kad netko napiše svoju osobnu dramu istrest svoje mišljenje, naročito ako nije nimalo konstruktivno. a postoji mogućnost da se osoba povrijedi. čemu?
znate ono - mišljenje je kao dupe, svatko ga ima. neš ti našeg mišljenja. ne znači da treba hodati po jajima, ne znači da i ovako i onako kad-tad nekoga tvoje riječi povrijede, al opet, kao i u svemu, mislim da treba imati mjeru. i procijeniti kad se radi o ozbiljnoj ljudskoj patnji. pa prešutiti.
odnosno, kako su već prije mene rekle - ako nemaš ništa pametno za reći, ne stavljati sol na ranu.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.03.2015. at 14:52
pa ne znam, nije mi neka vrijednost niti kad netko napiše svoju osobnu dramu istrest svoje mišljenje, naročito ako nije nimalo konstruktivno. a postoji mogućnost da se osoba povrijedi. čemu?
znate ono - mišljenje je kao dupe, svatko ga ima. neš ti našeg mišljenja. ne znači da treba hodati po jajima, ne znači da i ovako i onako kad-tad nekoga tvoje riječi povrijede, al opet, kao i u svemu, mislim da treba imati mjeru. i procijeniti kad se radi o ozbiljnoj ljudskoj patnji. pa prešutiti.
odnosno, kako su već prije mene rekle - ako nemaš ništa pametno za reći, ne stavljati sol na ranu.
Potpis!
Dodala bi da mi cesto nije jasno kada se npr. javi neka mama koja recimo je odustala od dojenja ili dohranjuje, pa pita neko pitanje oko toga, a onda se jave sa pricama kako su one uspjele uz muku, odricanje i patnju i nisu odustale ni pokleknule pred pedijatrom ili patronaznom. ?????!!!!! Ono, pa zasto pod maskom davanja savjeta glorificiras svoj uspjeh? Jel to potrebno? Koliko ce to stvarno pomoci ili ce kod te osobe izazvati da se osjeca jos jadnije i losije, jer eto, nije dala sve od sebe kao neka druga mama?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
