komentiranje ili suzdrzavanje

[ina33]

Primjerice, ja se uglavnom koncentriram na faktualni aspekt (npr. u 39+ i slično), zato jer mislim da će faktualni aspekt ženama prištedit kasniji emotivni aspekt (manje će "bolit" da znaju činjenice što ranije u priči, nego kad ispucaju svoje emotivne, financijske i vremenske resurse na nešto pa ono... zašto to nitko nije rekao nego su šutjele i slale hugiće i obilje dobrih želja - polazim tu od sebe, jer teško se odlijepit od sebe - ja želim znati, a ne da one šalju hugiće, šute, i misle svoje a to kažu u četri oka).

[Danka_]

Bila, uradila, sad živi sa time-to nekako očekujem i od sebe i od drugih. Ako je tada izgledalo ispravno i najbolje moguće, čemu se kajati SADA? Mislim, ovo-"šta je, tu je, digni glavu i idi dalje" -to je i moja deviza, i jeste mi ljudski.

To što se naziva kajanjem ulazi u proces koji opisuješ "bila, uradila, sad živi s time".

Prvo se treba suočiti s pogreškom da se može ići dalje, treba odbolovati, a to zahtijeva određeno vrijeme. To što netko "stalno tupi" o nekoj svojoj pogrešci znači da još uvijek nije odbolovao, odžalovao. Ne ide na gumb, nažalost.
Može se simulirati to s gumbom, ali tek to vodi naknadnim dramama, IMO.

Introspekcija je dobra, makar nekada ide na živce drugima

Druga je stvar ako je nečije kajanje tek poza. Ali mislim da nije teško skužiti razliku, naročito IRL.

[Val]

Suzdržavam se ili štoliveć.
Imam tu (ne)sreću da vrlo lako mogu razumijet drugu stranu tj. njene postupke iako ja ne bih tako postupila (to se ja tješim jer stvarno ne možeš znati kako bi reagirao).
Pa me tuđi izbori ne izbacuju baš iz kolosijeka. Ako i jesam kontra, najčešće je netko tu kontru već napisao pa mi se ne da ponavljat i trvit po istom.
U par navrata je bilo nekog mini natezanja, ali ja se ne osjaćem dobro kad se važe i rastavlja svaka riječ pa se klonim takvih tema.

Uglavnom, mislim da se treba izreći mišljenje, ali mogu se birati riječi i pokušat se ne istresat na osobu s druge strane ekrana.

[Zuska]

npr.
pročitala sam post od Yummy kojeg Zuska ovako ostro komentira i uopće, ali uopće
ga nisam shvatila na način na koji ga je Zuska shvatila (?!?)

tj,u nekim komentarima se daju isčitati neki "repovi" s drugih tema,
netko da komentar na post na osnovi slike koju je inače stekao
o nekoj forumašici,
ono, apriori slaganje ili neslaganje na osnovu nicka.

Ma nije tu stvar nicka ili slike, već - dobro si pogodila - rep s te prethodne teme zbog koje je Bubekica i otvorila ovu. Tamo smo počele raspravu (ne znam jesu li ti postovi još uvijek tamo) pa smo je dijelom prenijele ovdje, zato nije baš razumljivo.

[pulinka]

To što se naziva kajanjem ulazi u proces koji opisuješ "bila, uradila, sad živi s time".

Prvo se treba suočiti s pogreškom da se može ići dalje, treba odbolovati, a to zahtijeva određeno vrijeme. To što netko "stalno tupi" o nekoj svojoj pogrešci znači da još uvijek nije odbolovao, odžalovao. Ne ide na gumb, nažalost.
Može se simulirati to s gumbom, ali tek to vodi naknadnim dramama, IMO.

Introspekcija je dobra, makar nekada ide na živce drugima

Druga je stvar ako je nečije kajanje tek poza. Ali mislim da nije teško skužiti razliku, naročito IRL.

Pa, da, u načelu se slažem.
Ali IRL sam provela dobar deo života sa nekim ljudima koji su mi ogadili emociju kajanja-osoba koja je provela život svakih par dana analizirajući šta je sve mogla, da je uradila u životu drugačije a ne tako kako jeste, od svojeg detinjstva pa nadalje, i uvek su joj svi drugi bili krivi a ne ona sama, i uvek je trebalo uraditi drugačije a ne tako kako je uradila.
I druga osoba, koja je išla iz piz.arije u pi.dariju bez ikakvog promišljanja pa se onda strasno i iskreno kajala-do sutrašnjeg dana i sledeće impulsivne gluposti koju NIJE morala da napravi.
E sad, da li su to poze, karakteri, patologije, nemam pojma, tek, razvila sam nedostatak empatije valjda kao zaštitu od tih haotičnih pokajnika koji nikad nemaju kontrolu nad svojim životom i sve im se tako haotično "dešava" kao u turskim serijama...Valjda mi zato sporna tema diže živac, podseća me na neke moje predrasude.

[Jelena]

Ja sam se suzdržala i nisam otišla na tu temu

[Deaedi]

pa ne znam, nije mi neka vrijednost niti kad netko napiše svoju osobnu dramu istrest svoje mišljenje, naročito ako nije nimalo konstruktivno. a postoji mogućnost da se osoba povrijedi. čemu?
znate ono - mišljenje je kao dupe, svatko ga ima. neš ti našeg mišljenja. ne znači da treba hodati po jajima, ne znači da i ovako i onako kad-tad nekoga tvoje riječi povrijede, al opet, kao i u svemu, mislim da treba imati mjeru. i procijeniti kad se radi o ozbiljnoj ljudskoj patnji. pa prešutiti.
odnosno, kako su već prije mene rekle - ako nemaš ništa pametno za reći, ne stavljati sol na ranu.

Potpis!

Dodala bi da mi cesto nije jasno kada se npr. javi neka mama koja recimo je odustala od dojenja ili dohranjuje, pa pita neko pitanje oko toga, a onda se jave sa pricama kako su one uspjele uz muku, odricanje i patnju i nisu odustale ni pokleknule pred pedijatrom ili patronaznom. ?????!!!!! Ono, pa zasto pod maskom davanja savjeta glorificiras svoj uspjeh? Jel to potrebno? Koliko ce to stvarno pomoci ili ce kod te osobe izazvati da se osjeca jos jadnije i losije, jer eto, nije dala sve od sebe kao neka druga mama?

[baka]

Zaboravila sam dodati jos kojeg...

Ovi grafički znakovi i crtići nisu emocije nego zbunjivanje. Mogu se tumačiti na dovoljno mnogo načina i poruka. Sada sam recimo umorna i nujna i ove znakove tumačim ovako: tvoja razina razumijevanja ove teme je nivo teletabisa, radije se makni (skuhaj si kavu), primi se nekog posla (napravi kokice ili nešto za jelo), ostat ćeš u boljoj uspomeni (peace),....malo karikiram, ali to je ipak tako.
Da ne pričam kako sam se jednom užasno posramila (to mi je valjda ta trauma od tih znakića, kada sam prijateljici poslala krivi uvredljivi znak. misleći da je košnica s pčelama...

[baka]

inace, jako puno tema/postova novih clanova ostaje zameteno.... pratim nove teme na prije zaceca i listam odborajavnje na potpomognutoj 10-ak stranica u rikverc zbog liste pa sam to primijetila... vecinom te osobe ne dobiju odgovor.

Ali zar odgovaranje i praćenje teme i članova ne bi trebalo biti i jedan od zadataka moderatora teme

[čokolada]

Joj, bako, te pčele su mi bile uljepšale dan, a sigurna sam da je tako bilo i s primateljicom. Smijeh je lijek.

Inače kavica meni znači promatranje sa strane uz koji ironičan komentar, teletabisi su mi kad se s nekim ne razumijes (....lud zbunjenog), a kokice mi pašu uz čikfajt.

[bubekica]

Ali zar odgovaranje i praćenje teme i članova ne bi trebalo biti i jedan od zadataka moderatora teme

Slazem se, odgovarala sam nekome tko je kometirao kako je "sporna tema" mjesec dana stajala bez komentara...
Totalno nevezano uz ovu problematiku.

[kli_kli]

Ajoj baka, mislim da znam sta je bilo umesto te kosnice :D

[sirius]

Kad bi moderatori detaljno pratili svaku temu i na nju odgovarali, vjerojatno bi tada forum trebao imati zaposlenih desetak sa punim radnim vremenom. :D
Ne, moderatori ne prate i ne odgovaraju na sve teme. Javljaju se na ono sto ih zanima, sto im mozda upadne u oko, ili netko prijavi kao problematicno ( jer tada dobivaju obavijest).

[latika]

Slazem se, odgovarala sam nekome tko je kometirao kako je "sporna tema" mjesec dana stajala bez komentara...
Totalno nevezano uz ovu problematiku.

bez komentara a sa 1000 pregleda prije prvog odgovora , tako da sigurno nije ostala neprimjecena !

[aleksandra70vanja]

Da ne pričam kako sam se jednom užasno posramila (to mi je valjda ta trauma od tih znakića, kada sam prijateljici poslala krivi uvredljivi znak. misleći da je košnica s pčelama...

a baka, genijalno

[Val]

kako koristim svega dva-tri smajlića, a memorija mi nije nešto, sad sam išla tražit sporni smajlić.
dakle, bako
nadam se da ste s prijateljicom izgladili stvar.

[AdioMare]

bako, ne dira se u govno ko ni u osinjak, šta ne?
razlika je utoliko što će netko reći: ajoj, miša mu! a drugi: ajoj, yebiga!
i ja sam spočetka mislila da je osinjak, a kad sam skužila da ostali vide govno, neš ti, kakvo uzrujavanje ako je poanta ista: "bolje ne imaj posla s time"?!

[laumi]

baka, zakon ste

[zutaminuta]

Uspjela sam se suzdržati ne napisati sve što mislim na jednoj temi, ali ću se ovdje zapitati. Zar stvarno svatko može i ima pravo napraviti si dijete? Ispada da bez obzira koliko neuravnotežena osoba bila ona može, ako poželi, raditi si dijete. Ne smatram to što treba dvoje ljudi dovoljnim "testom" nečije sposobnosti. Seks je takva stvar da se može relativno lako naći "suučesnika". Znam koji odgovori već slijede: "Ti bi branila ljudima osnovno pravo na reprodukciju." - Ali jesu li djeca igračke?

[rahela]

naravno da djeca nisu igračke

ali, mene zanima, očekuješ li ti ovdje uopće odgovor
ovo mi djeluje kao retoričko pitanje, tj. cijeli post

[*mamica*]

Uspjela sam se suzdržati ne napisati sve što mislim na jednoj temi, ali ću se ovdje zapitati. Zar stvarno svatko može i ima pravo napraviti si dijete? Ispada da bez obzira koliko neuravnotežena osoba bila ona može, ako poželi, raditi si dijete. Ne smatram to što treba dvoje ljudi dovoljnim "testom" nečije sposobnosti. Seks je takva stvar da se može relativno lako naći "suučesnika". Znam koji odgovori već slijede: "Ti bi branila ljudima osnovno pravo na reprodukciju." - Ali jesu li djeca igračke?

Nisu. Ali nitko od nas ne može biti idealan roditelj. Jedan mi je psiholog nedavno rekao: "Sačuvaj me Bože savršenih roditelja, njihovoj djeci će trebati čitava garda psihologa, terapeuta...".

E, sad je pitanje što je to "dovoljno dobar roditelj"? Jesmo li ja i ti pozvane suditi i mjeriti po svojim kriterijima koliko je dobro nečije roditeljstvo?

Svi mi nosimo sa sobom svoju vreću trauma, rana, nesavršenosti koja se reflektira i na našu djecu. Više puta sam čitala i slušala Oprah koja tvrdi da se iz tog razloga nije odlučila na roditeljstvo. Ali, tko bi onda uopće imao djecu?

Naravno, moje pisanje se ne odnosi na situacije zlostavljanja djece, nego na nas obične, nesavršene roditelje koji možda ponekad ne znamo kako voljeti svoju djecu, ne znamo kako reagirati na njih i pružiti im ono što oni u tom trenutku trebaju. Ali, onda potražimo pomoć na Rodi, kod psihologa, pedagoga ili u razgovoru sa osobama koje nam se čine kompetentnije u tom trenutku. I što je loše u tome?

[zutaminuta]

Rahela, ne znam.
Mamica, postavljaš dobra pitanja.

[Peterlin]

Nisu. Ali nitko od nas ne može biti idealan roditelj. Jedan mi je psiholog nedavno rekao: "Sačuvaj me Bože savršenih roditelja, njihovoj djeci će trebati čitava garda psihologa, terapeuta...".

E, sad je pitanje što je to "dovoljno dobar roditelj"? Jesmo li ja i ti pozvane suditi i mjeriti po svojim kriterijima koliko je dobro nečije roditeljstvo?

Svi mi nosimo sa sobom svoju vreću trauma, rana, nesavršenosti koja se reflektira i na našu djecu. Više puta sam čitala i slušala Oprah koja tvrdi da se iz tog razloga nije odlučila na roditeljstvo. Ali, tko bi onda uopće imao djecu?

Naravno, moje pisanje se ne odnosi na situacije zlostavljanja djece, nego na nas obične, nesavršene roditelje koji možda ponekad ne znamo kako voljeti svoju djecu, ne znamo kako reagirati na njih i pružiti im ono što oni u tom trenutku trebaju. Ali, onda potražimo pomoć na Rodi, kod psihologa, pedagoga ili u razgovoru sa osobama koje nam se čine kompetentnije u tom trenutku. I što je loše u tome?

Čitaj Winnicotta. To je literatura starija od Juula, ali i danas vrijedi. On puno piše o dovoljno dobrim roditeljima. O ovoj knjizi govorim: http://ezop-antikvarijat.hr/foto1.php?productID=30676

Ali da ne bude samo teorija - evo iskustva iz prakse: djeca nas često prisile da postanemo bolji ljudi. Ne možeš odgojiti dijete a da istovremeno ne (pre)odgojiš sebe. Dijete odgajaš uspješno samo ako se trudiš i sama biti baš takva osoba kakva misliš da trebaš biti i da treba biti tvoje dijete. Ne ide to lako niti je moguće u potpunosti postići.

U stvarnom svijetu to je jednostavno - kad čuješ da dijete psuje ili da se ruga - prvo se zapitaš kakvi su mu uzori u najbližoj obitelji. Ja sam sebe vidjela kao u iskrivljenom ogledalu gledajući svoju djecu u dobi oko 2 godine, pa sam se silno trudila paziti na jezik, paziti na postupke itd... Djeluje. Na sreću, ne možemo biti idealni jer samo smo ljudi. Sa svim vrlinama i manama. Ali zbog djece se moramo truditi biti što bolji.

Dalje - djeca koja imaju turobne uzore u roditeljskoj kući često ispadnu dobro USPRKOS tome. Ako imaš štajaznam roditelja alkoholičara, svim silama ćeš se truditi da to zlo mimoiđe tvoj kasniji život i tvoju obitelj. I tako.... da ne odem previše u širinu. Bolji roditelji postanemo ako radimo na sebi.

[Charlie]

Ovo si odlicno rekla Peterlin, i cesto te se sjetim. I ja u zadnje vrijeme vidim nelijepu sliku sebe kod mladje kceri, prepoznala sam se odmah, i silno se trudim korigirati... Ne psujem, ali imam kratak fitilj i znam planuti stvarno bezveze, pa mi je odmah zao. Ili se obrecnuti na ukucane na neko bezazleno pitanje koje je meni glupo, ili odgovoreno sto puta. Ali to nije isprika. Ja to vise nisam ni primjecivala, dok nisam isto to vidjela kod malicke. A otkud je to pokupila? Na zalost, od mame

Ups sad vidim da sam skroz off topic. Na temu, rekla bih: suzdrzavanje.

[pulinka]

Uspjela sam se suzdržati ne napisati sve što mislim na jednoj temi, ali ću se ovdje zapitati. Zar stvarno svatko može i ima pravo napraviti si dijete?

Mislim da ovo pitanje zahteva odvojenu temu - samo se bojim da bi brzo bila zaključana .

Teoretski, da, mislim da neki ljudi nisu dobri roditelji.
Ali, u praksi - možda to neko misli i o meni? Sve zavisi šta odabereš kao kriterijume za "dobrog roditelja".
Čak i zlostavljanje i zanemarivanje su donekle rastegljivi pojmovi i zavise od kulturnog okvira.
Osim toga, i mamica i Peterlin imaju pravo- nekad ljudi postanu takvi kakvi jesu uprkos roditeljima, a praktično je nemoguće biti roditelj bez mane.

[*mamica*]

Ovo si odlicno rekla Peterlin, i cesto te se sjetim. I ja u zadnje vrijeme vidim nelijepu sliku sebe kod mladje kceri, prepoznala sam se odmah, i silno se trudim korigirati... Ne psujem, ali imam kratak fitilj i znam planuti stvarno bezveze, pa mi je odmah zao. Ili se obrecnuti na ukucane na neko bezazleno pitanje koje je meni glupo, ili odgovoreno sto puta. Ali to nije isprika. Ja to vise nisam ni primjecivala, dok nisam isto to vidjela kod malicke. A otkud je to pokupila? Na zalost, od mame

Ups sad vidim da sam skroz off topic. Na temu, rekla bih: suzdrzavanje.

Joj, ja imam taj problem sa svojim sinom. Nevjerojatno je kako kopira moje ponasanje i rjecnik i kako upija kao spuzva, kcer nije bila niti priblizno toliko prijemljiva kao on.

Moram priznati da me ponekad taj prizor zna uzasnuti, ali istodobno me tjera i da korigiram svoje ponasanje.

[tangerina]

Sve se slažem s gore napisanim
da za neke ljude pomislim da bi bilo bolje da svojoj djeci nisu priuštili sebe za roditelje - pomislim
ali taj bi sud bio jedno strašno mjesto
ko što kaže pulinka, čak ni u pordručju zlostavljanja to nije nimalo jednostavno
a kamoli kod takozvanih otrovnih roditelja

u svakom slučaju, ja se trudim što manje misliti kakav je netko drugi roditelj, a više misliti o tome kakav sam ja roditelj.
zašto? zato što imam dojam kada počnem druge puno analizirat i pljuvat, da iz nekog razloga sama sebi mičem fokus sa sebe, hranim svoj ego spuštajući druge.

mislim da ustvari većina ljudi želi biti dobar roditelj, ali iz nekog razloga ne znaju (uglavnom jer su imali loše uzore). i mislim da je važno što više edukativnog sadržaja na tu temu u javnosti, ne nužno da svi idu na radionice, nego javne kampanje koje mijenjaju neku opću svijest, kao što danas recimo svi znaju da su prve tri godine jako važne, a prije nekog vremena se to nije znalo.

[rahela]

Tangerina je fino obrazložila moj kratki post

uvijek kod takvih pitanja treba krenuti od sebe i preispitivanja svog načina života/odgoja/govora/razmišljanja

i o tome se može polemizirati do besvijesti, a na kraju se sve svede na to da ne možeš nekome zabrabiti da postane roditelj, a da u najgorim i/ili barem teškim slučajevima zlostavljanja ili zanemarivanja socijalne službe ipak odrade svoj posao

[flopica]

Sve se slažem s gore napisanim
da za neke ljude pomislim da bi bilo bolje da svojoj djeci nisu priuštili sebe za roditelje - pomislim
ali taj bi sud bio jedno strašno mjesto
ko što kaže pulinka, čak ni u pordručju zlostavljanja to nije nimalo jednostavno
a kamoli kod takozvanih otrovnih roditelja

u svakom slučaju, ja se trudim što manje misliti kakav je netko drugi roditelj, a više misliti o tome kakav sam ja roditelj.
zašto? zato što imam dojam kada počnem druge puno analizirat i pljuvat, da iz nekog razloga sama sebi mičem fokus sa sebe, hranim svoj ego spuštajući druge..

odličan point
Peterlin i tobom se slažem
štoviše, baš tvoje pisanje o (pre)odgoju sebe samog a u svrhu podizanje djeteta u čovjeka kakvog želimo da bude je za mene jedna od polaznih točka oko tog pitanja

[KrisZg]

Istina je da ne mozes odgojiti djecu ukoliko ne preodgojis sebe ili u slucaju da dolazis iz sjebnute obitelji ne osvjestis sve to i ne prekines transgeneracijski prijenos. Nas dvoje smo sada u tome. Bolno je, ponekada devastirajuce za pojedince a i obitelj ali nuzno. Od zakopavanja nemas nista.

Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk

[Peterlin]

Istina je da ne mozes odgojiti djecu ukoliko ne preodgojis sebe ili u slucaju da dolazis iz sjebnute obitelji ne osvjestis sve to i ne prekines transgeneracijski prijenos. Nas dvoje smo sada u tome. Bolno je, ponekada devastirajuce za pojedince a i obitelj ali nuzno. Od zakopavanja nemas nista.

Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk

Tak je... Zapravo, kad bolje razmislim, rijetko koga mimoiđe to čišćenje. Svi imamo kosture u ormaru, netko više netko manje....

S druge strane, kad osvijestimo i da djecu ne treba pretjerano štititi od svijeta (jer čišćenje i od njih napravi bolje ljude) i roditeljstvo ide lakše jer nemaš osjećaj da moraš biti savršen roditelj, nego tek dovoljno dobar.

Literatura koja se odnosi na transgeneracijski prijenos smeća - Gunter Grass: Lumbur

[Jelena]

Teški OT.

[mim]

Uspjela sam se suzdržati ne napisati sve što mislim na jednoj temi, ali ću se ovdje zapitati. Zar stvarno svatko može i ima pravo napraviti si dijete? Ispada da bez obzira koliko neuravnotežena osoba bila ona može, ako poželi, raditi si dijete. Ne smatram to što treba dvoje ljudi dovoljnim "testom" nečije sposobnosti. Seks je takva stvar da se može relativno lako naći "suučesnika". Znam koji odgovori već slijede: "Ti bi branila ljudima osnovno pravo na reprodukciju." - Ali jesu li djeca igračke?

Ne znam suzdržavamo li se pisanja u vezi iste teme, ali ono što je meni problem (manje tu, a više u stvarnom životu) je suzdržati se od komentara težnje za trudnoćom kod žena koje imaju teže kronične ili neizliječive bolesti (ne mislim pri tom na kronične bolesti koje se lijepo drže pod kontrolom). Jedna meni draga osoba koja bi bila divna majka svjesno je zbog dijagnoze odlučila ne imati djecu iako ih je silno željela. I sigurna sam da bi im bila divna majka, ali smatrala je da je to neodgovorno prema toj mogućoj djeci. Nažalost, bila je u pravu i već dvije godine nije živa. Dakle, njena djeca ostala bi vrlo rano bez nje. Osobno također smatram neodgovornim imati djecu, a znati da će ih podizati roditelj kojem je zdravlje ozbiljno narušeno (fizički ili psihički-svejedno je). Jedno je kad se bolest dogodi u obitelji nakon rođenja djece: to nitko ne može znati. Ali svjesno donijeti dijete na svijet znajući što ga čeka.... eto, suzdržavam se to reći ljudima koji streme ka roditeljstvu (pod cijenu vlastitog zdravlja, dobrobiti djece i odnosa u užoj obitelji, izlaganju djece u trudnoći lijekovima).

[Lili75]

Sad sam bas radoznala jel moze link na temu bar u pp :D

[meda]

Uspjela sam se suzdržati ne napisati sve što mislim na jednoj temi, ali ću se ovdje zapitati. Zar stvarno svatko može i ima pravo napraviti si dijete? Ispada da bez obzira koliko neuravnotežena osoba bila ona može, ako poželi, raditi si dijete. Ne smatram to što treba dvoje ljudi dovoljnim "testom" nečije sposobnosti. Seks je takva stvar da se može relativno lako naći "suučesnika". Znam koji odgovori već slijede: "Ti bi branila ljudima osnovno pravo na reprodukciju." - Ali jesu li djeca igračke?

svako ima pravo 'raditi si dijete'. al nema svako pravo biti roditelj. zato postoji socijalna sluzba i domovi za djecu. pa to je civilizacijsko postignuce. to uskracivanje prava. mislis da je do prije sto godina to postojalo?

svako ima prava dok se ne dokaze suprotno.

[zutaminuta]

Postignuće, ma svakako, ali to spada u ladicu "manje zlo".

[meda]

nista nije idealno, pa tako ni mi kao roditelji, koliko god bili uvjereni u to

[Kaae]

Ne znam suzdržavamo li se pisanja u vezi iste teme, ali ono što je meni problem (manje tu, a više u stvarnom životu) je suzdržati se od komentara težnje za trudnoćom kod žena koje imaju teže kronične ili neizliječive bolesti (ne mislim pri tom na kronične bolesti koje se lijepo drže pod kontrolom). Jedna meni draga osoba koja bi bila divna majka svjesno je zbog dijagnoze odlučila ne imati djecu iako ih je silno željela. I sigurna sam da bi im bila divna majka, ali smatrala je da je to neodgovorno prema toj mogućoj djeci. Nažalost, bila je u pravu i već dvije godine nije živa. Dakle, njena djeca ostala bi vrlo rano bez nje. Osobno također smatram neodgovornim imati djecu, a znati da će ih podizati roditelj kojem je zdravlje ozbiljno narušeno (fizički ili psihički-svejedno je). Jedno je kad se bolest dogodi u obitelji nakon rođenja djece: to nitko ne može znati. Ali svjesno donijeti dijete na svijet znajući što ga čeka.... eto, suzdržavam se to reći ljudima koji streme ka roditeljstvu (pod cijenu vlastitog zdravlja, dobrobiti djece i odnosa u užoj obitelji, izlaganju djece u trudnoći lijekovima).

Mi cekamo drugo dijete, a jednom od nas je zdravlje ozbiljno naruseno, fizicki, od prvog dana zivota. Zapravo, situacija je takva da se nije znalo hoce li prvo dijete imati istu ili slicnu bolest, a ne zna se ni sad za drugo. Postoje samo teoretska, uglavnom statisticka nagadjanja (na razini MIT-a, kojeg bas ovih dana cekamo da javi najnoviji razvoj situacije oko specificnog genoma).

Odluka nije bila jednostavna, ali ja recimo smatram da nitko ne bi olako trebao donositi odluku o nabavci kucnog ljubimca, a kamoli djeteta. Isto tako smatram da uopce nije neodgovorno sto cemo imati dvoje djece, a sudbina jednog od nas moze (a i ne mora) biti neizvjesna. Vecina parova ne planira odgoj djeteta ili djece u jednoroditeljskim obiteljima, ali jednoroditeljske obitelji postoje i mogu biti jednako ili cak vise funkcionalne od dvoroditeljskh, neovisno o tome jesu li planirano ili slucajno postale bas takvima.

Nama je kod odluke bilo bitno saznati koliko god smo mogli o prijenosu gena (ne zna se jos uvijek nista, hebi ga... cak ni to da je 100% u pitanju (naslijedni) gen, a ne neki drugi kongenitalni problem), a s druge strane osigurati sto i kako mislimo da je potrebno za ugodan zivot s dvoje djece. Ugodan nama, jer sigurno ne postoji neko pisano, uvrijezeno pravilo sto ta ugoda treba biti. I vjerujem da su nam kriteriji bili prilicno strogi u usporedbi s nekim drugim, ali eto, jedno se, u neku ruku, kompenzira drugim, pogotovo u nasem (trenutnom) okruzenju.

S druge strane, cinjenica da ima djecu i da s djecom dolaze neke sasvim specificne, drugacije obaveze, mogu vrlo lako obogatiti i uljepsati zivot nekome tko ima fizickih ili psihickih poteskoca, sto odmah ne znaci da su djeca sredstvo za provodjenje terapije. Nasem djetetu je sasvim normalno da ga otac ne vodi na trcanje ili da cak s njim ne lezi na podu. Isto tako mu je normalno da satima zajedno citaju i razgovaraju, za sto mozda netko drugi nema priliku. Muzu je super sto ima dodatnu motivaciju za fizicke aktivnosti koje su mu ekstremno (fizicki) teske i iscrpljujuce. Ono sto ne mozemo sami, a ne mozemo sve jer nemamo 100% kapaciteta u ovakvoj situaciji, to napravi netko drugi za nas, iz kruga obitelji ili prijatelja, ili nekome platimo. Stvarno nam nista ne fali i ne opterecujemo se s tim tko ce otici prvi. Tko to zna. Umiru i zdravi ljudi, nazalost, iz ovakvog ili onakvog razloga.

[Jelena]

Kaae

[LEIRmam]

Kaae

[Kaae]

Nije to sve skupa uopce strasno, ni najmanje.

[Peterlin]

Ne znam suzdržavamo li se pisanja u vezi iste teme, ali ono što je meni problem (manje tu, a više u stvarnom životu) je suzdržati se od komentara težnje za trudnoćom kod žena koje imaju teže kronične ili neizliječive bolesti (ne mislim pri tom na kronične bolesti koje se lijepo drže pod kontrolom). Jedna meni draga osoba koja bi bila divna majka svjesno je zbog dijagnoze odlučila ne imati djecu iako ih je silno željela. I sigurna sam da bi im bila divna majka, ali smatrala je da je to neodgovorno prema toj mogućoj djeci. Nažalost, bila je u pravu i već dvije godine nije živa. Dakle, njena djeca ostala bi vrlo rano bez nje. Osobno također smatram neodgovornim imati djecu, a znati da će ih podizati roditelj kojem je zdravlje ozbiljno narušeno (fizički ili psihički-svejedno je). Jedno je kad se bolest dogodi u obitelji nakon rođenja djece: to nitko ne može znati. Ali svjesno donijeti dijete na svijet znajući što ga čeka.... eto, suzdržavam se to reći ljudima koji streme ka roditeljstvu (pod cijenu vlastitog zdravlja, dobrobiti djece i odnosa u užoj obitelji, izlaganju djece u trudnoći lijekovima).

Razumijem što misliš reći.... Dobro razumijem stav prijateljice, ali opet - osoba koja je u takvoj situaciji treba o potomstvu odlučiti samostalno, odnosno zajedno s bračnim partnerom. Kad smo prošli mjesec obilazili groblja, zapalili smo svijeću kolegici (vršnjakinja mm-a) koja je umrla prije par godina. Ima dvoje djece koja su dobi mojih sinova. Uvijek se pitam što bi bilo da je bilo, a opet... ta djeca su dobila svoju šansu za život i imala su divnu mamu nekoliko godina. Životnih priča ima raznih, nije ovo jedina. S druge strane - nema nikakvih garancija da se njezina zloćudna bolest ne bi isto tako razvila i pokosila je bez obzira na mpo. Nema pravila. Teško je tu biti pametan, a možeš imati samo jedno iskustvo. Zaključak - i ja se suzdržavam savjeta i komentara na ovakve teme jer nemam ništa pametno ponuditi.

[Angie75]

Kaae, prekrasno si sve rekla. Razumno i jasno.
A sigurna sam da će i drugi šunko biti predivan kao i prvi

[Tashunica]

Kaae, prekrasno si sve rekla. Razumno i jasno.
A sigurna sam da će i drugi šunko biti predivan kao i prvi

ili šunkA

u potpunosti se slažem s ovim što reče kaae.
ja nisam imala pojma što nosim u sebi dok sam rađala djecu.
sada znam što nosim i da je sve genetski uvjetovano,
ali vjerujem da sam i znala da bih svejedno rodila oboje.
ne znam da li sam prenijela na njih, trenutno ne čačkamo po tome.