 |
|||
Pregledavate li zadaće?
Već me neko vrijeme to muči?
Pregledate li zadaću nakon što je dijete napiše?
Provjerite li što je netočno, krivo napisano... i pošaljete li ga na ispravak ili smatrate da je to između djeteta i učiteljice?
Pa će to obaviti ona i dijete dobiti ocjenu (ako se zadaća ocjenjuje) sukladno napisanom?
Da odmah napišem, ja sam od onih koji smatraju da je i loša ocjena iz zadaće, lektire... i ogledalo roditelja, ali nekako brijem da sam u manjini.
pregledavala od pocetka prvog, bez obzira na boravak do ovog bozica, dakle dvije i pol godine. a onda sam se ulovila da sto i kako cu kasnije, pa ne mogu ga navici da se oslanja na mene da cu to pregledati. mislim da je to bio prvi prelomni trenutak.
za sad mu dobro ide, niti jednu zadacu nije zaboravio. imamo e dnevnik pa vidim sto je zaboravio, jer nase uciteljice revno pisu sve, od zaboravio opremu, zadacu, nema pribor i sl.
no priupitam da li je napisao lektiru. i grizla sam nokte na zadnjoj, nisam je pregledala. a i srecom ne sjecam se BIjelog jelena. pa da bi je pregledala morala bi je i sama procitati. sad jos cekamo biljeznicu, razumjevanje teksta dobio je 5, rasprava dobio 5.
eto spletom okolnosti popustam, jer ipak je to njegova zadaca a ne moja.
ali pratim ga ko kobac. e dnevnik mi je najbolji prijatelj
Posljednje uređivanje od spajalica : 03.03.2015. at 15:00
Ne pregledavam, ne brinem, njihove zadaće su njihova odgovornost. I jako sam protiv stava koji navodiš.
To je tako klapalo bez problema do 6. razreda. Ali sad mi se dogodilo da dulje vrijeme nisam shvatila da mala ima problem s ovladavanjem velikom količinom gradiva. Upravo zato jer nisam pratila kako uči (osim najpovršnije kroz ocjene i povremenu priču o zanimljivim temama), nisam znala kako vježba, kako čita udžbenik...
da, pregledavam do, ne sjećam se točno jel četvrtog ili trećeg razreda. u petom znam da više nisam pregledavala.
zaboravih dodati, da na mladjoj uopce ne gledam. kako vec znam gradivo provijerim samo u hodu da li ima pojma ili ne. klasicna prica drugog dijeteta
Prestala sam pregledavati negdje u trećem razredu.
Da. Ne svaku , i ne iz svega , ali u pravilu znam tocno koje se gradivo obraduje iz kojeg predmeta ( i aktivno sudjelujem u tome).
Silom prilika , ne vlastitim izborom.
Mislim da to svaki roditelj treba vidjeti da li je , koliko, i kad odredeno dijete samo se sposobno organizirati i odradivati sve ( ili dio) samostalno.
Moja S ide u 2. r.
Prvi sam joj pregledavala češće. Sad ne. Doduše, ona je poprilično zrelo i odgovorno dijete pa joj namjerno ne pregledavam. Iz razloga da shvati ako je nije napisala ili bila brzopleta, da to donosi poslijedice. A njoj je stalo da ostane odlikašica. Pregledam tu i tamo, čisto da joj dam do znanja da sam tu i da mi je stalo do toga da bude uspješna. Ne zbog svojih ambicija, nego zbog nje. Isto tako, jedan dan mi je tek navečer rekla da treba glinamol za likovni. Nisam je grdila osim što sam je pitala zašto ranije nije rekla i da je to sad njen problem. Treba naučiti brinuti o zadaćama i ostalim vezanim za školu. To joj je jedina obaveza.
Ovako i ja. Starijem često nemam ni mogćnosti pregledati jer kad ima školu popodne piše zadaću ujutro i odlazi u školu dok sam ja još na poslu. Mlađa je u boravku i ne nosi uopće knjige doma, svu zadaću napiše tamo.Ne pregledavam, ne brinem, njihove zadaće su njihova odgovornost. I jako sam protiv stava koji navodiš.
Nisam zapravo razmišljala o višim razredima. Daleko mi još.mendula prvotno napisa
Ali ako ne vidim zadaću, kako rješava, kako se snalazi, neću ni primijetiti da nešto šteka.
Ne mislim rješavati zadaću, to ne radim, ali ako je krivo, ako vidim da je krivo shvatila, ili da ne razumije onda ću joj objasniti.
A ako je samo tipfeler, želim da ga ispravi doma, a ne u školi.
Edit, Spajka, kažeš da to prestane s drugim djetetom?
Vec se vidim da cu svoju uskoro skolarku pratiti ko kobac
Al mene zanima, je li skola puno teza nego kad smo mi isli?
Recimo, meni nitko nikad nije nista pregledao, a bila sam odlikasica
A svi roditelji skolaraca, koje ja znam, stalno nesto rade s njima
Pa sad me zanima u cemu je stvar - u djeci, roditeljima ili skoli?
Ja mislim da nije teže nego da smo se mi, današnja generacija roditelja promijenila.
Ne znam jel se to zove "raditi s djetetom".
Definitivno znam da nije "raditi umjesto nje".
Pogledam što je radila.
Pogledam jel joj zadaća u redu.
I, ako ima neki najavljeni test (a svi su objavljeni na netu) isprintam joj neki listić da ga riješi.
Da li ju tako, na neki način, ne učim odgovornosti, ne znam. Ne bih rekla.
Edit: i u srednjoj, kad ne bih znala riještiti neki mat zadatak, ne bih ne riješila zadaću nego bih tražila oca da mi pomogne.
Jer tako bih naučila, vidjela gdje sam fulala. Tako da ne mislim da je to neka novina ni da su škole teže.
Samo je pitanje "stila obitelji"
Posljednje uređivanje od Cubana : 03.03.2015. at 15:17
Ne pregledavam, jesam prva 2 razreda.
Matematiku si sama pregledava na kalkulator.
Ma naravno, ako pita nešto što ne razumije, objasnim što bolje mogu, ako nema ideju kako napisati sastavak, sugeriram neki pristup, ... Ali neću, zbog mogućnosti da postoji tipfeler, samoinicijativno uzeti bilježnicu i i upozoravati, ispravljati.
Ne vidim neku dramu da se greške isprave u školi, pa i na pregledavanju zadaće.
ne pregledavam uopće. ali imam hiperodgovornog klinca i mislim da bi još i vanjska kontrola dovela do previsoke anksioznosti.
mislim da treba paziti s pregledavanjem i interveniranjem, tj. s mjerom istog jer može poslati poruku da dijete ne može samo, ako je pretjerano..
ja potpisujem Sirius
nije svako dijete isto
već sada skoro pa sigurno mogu reći da K. neću gledati toliko zadaće, ali samo zato jer njoj neće toliko trebati
ne pregledavam ni Rokove sve zadaće, niti ih ispravljam
neki dan je imao 2 sastavka za napisati iz hrvatskog. u jednom je pisalo da pita roditelje o temi, pa smo pričali i napisali. drugi je trebao sam. uglavnom dva dijamteralno suprotna sastvaka. što sam trebala? napisati mu i drugi?
nisam. pustila sam ga da ide sa stim svojim katastrofičnim sastavkom.
na kraju nije nit pregledala, nit ocjenjivala zadaću
Ovi oko mene kazu "moramo pisati zadacu"
Cubana, ja naginjem tvom nacinu razmisljanja, samo se bojim da ne pretjeram...
Što me ponukalo na temu...
Jutros sam se malo ranije digla pa sam joj pogledala hrvatski jer mi je nekako zvonilo da je imala neki sastavak za zadaću.
Pa sam joj onda, kad se probudila rekla da ispravi prolječe u proljeće, da je i cviječe zapravo sa ć, a da joj je jedna rečenica počela malim slovom.
Sad, jel bolje da nisam pa da joj je to tamo ispravila pa da nauči da ju je brzopletost dovela do loše ocjene... Zapravo, ne znam.
Nije niti malo teža.Vec se vidim da cu svoju uskoro skolarku pratiti ko kobac
Al mene zanima, je li skola puno teza nego kad smo mi isli?
Recimo, meni nitko nikad nije nista pregledao, a bila sam odlikasica
A svi roditelji skolaraca, koje ja znam, stalno nesto rade s njima
Pa sad me zanima u cemu je stvar - u djeci, roditeljima ili skoli?
Da, pregledavam i nerijetko ga natjeram da ponovo napiše zadaću i ispravi greške.
Često se vrati iz škole (u produljenom je boravku) sa krivo napisanom zadaćom. I nema pojma što je pogriješio, misli da je sve super.
Ovako nekako rezoniram - sve do testa ima pravo na ispravak napisanog.
Greške na testu je puno teže ispraviti nego one kod domaćeg rada.
škola je ginger isa ko i kod nas. samo nema pucka i bibe.
Ponekad pregledam, kad se sjetim i imam vremena za to, ali rijetko. Najčešće nemam što kontrolirati, jer sve napravi sam i bez mene. Sad je 4. razred.
Inače, kod nas ne dobivaju ocjene iz domaćih zadaća, samo dobivaju minuse ako nisu napisali zadaću.
Povremeno ipak volim skupa s njim pogledati što su radili u školi, što i kako uče, porazgovaramo o gradivu, i sve to više iz moje znatiželje nego zbog stvarne potrebe za kontrolom. Usput dobijem "štofa" da se poslije naokolo žalim na nebuloze u udžbenicima ili rupe u programu
Ne znam u koji razred ide dijete o kojem pišeš. Učiteljice ne bi trebale ocjenjivati č/ć dok o tome ne uče - ispraviti da, ali ne i umanjiti ocjenu.
Tako bih i ja, da mi dođe na oči takav tekst, ne bih prešutjela.
Ali ne bih se sjetila provjeravati ujutro, to nije moja odgovornost.
To što razmišljaš "da nauči da ju je brzopletost dovela do loše ocjene"... u nižim razredima sklonija sam učenju na vlastitoj koži, na uzroku i posljedici.
da sam dijete, ja bih se naljutila na mamu da mi to napravi
prvo bih joj rekla - eto, i ti si gledala pa nisi vidjela.
ili bih pomislila da mi mama nema pojma.
a ako bih shvatila da mi je to namjerno napravila, onda bih se jako naljutila.
ma ako imaš mogućnosti, pa meni je normalno da ćeš, i to u prvom razredu, pogledati tu zadaću i zajedno s njom prolaziti sve skupa. a ako vidiš proljeČe pa kako nećeš reagirati. totalno bi mi neprirodno bilo da ništa ne kažem i da joj onda učiteljica ispravi. kao ono, e baš joj neću reć - neka nauči.
Zapravo, ponekad i ja uhvatim torbu pa krenem gledati po njoj.
Zadnji put sam našla nekoliko dana staru posmeđenu mandarinu iz sheme školskog voća koje je moje dijete ubacilo direktno među knjige.
Ako bilo što traži kao pomoć, neko uvježbavanje ili ispitivanje, to se 100% odazivam, ali rijetko pita.
Nisam pregledavala dok nisam jednom, u trećem ili četvrtom razredu, došla na informacije i skužila neku jedinicu iz engleskog. Pitam kaj je to, znam da dijete zna odlično engleski, veli učiteljica, "to vam je tu dolje, ocjena iz zalaganja"... Kako znam da je dite iznimno aktivno i suradljivo, otišla sam do profesorice iz engleskog, a ona veli "a, čujte, tri minusa je jedinica, to smo dogovorili odmah na početku godine", "kakva tri minusa, otkud ti minusi?" pitam ja, a ona veli "pa nije triput za redom napisala zadaću"
Zemljo, otvori se...
Ne znam koliko moraš biti blesav da baš tri zadaće za redom ne napišeš, al' eto, desilo se...
Otada sam neko vrijeme provjeravala je l' uopće napisala zadaće, usput bih i pogledala, ali avaj, prograsilo me dijete fašistom i reklo mi da "sva sreća kaj ne radim u školi", pa sam odustala od te nevoljne rabote.
Nikad. Niti sekundu nisam radila umjesto djeteta, a masu puta bi mi bilo lakse da jesam .
Ali sam puno radila ( i radim ) sa djetetom. Izuzetno puno, uz izuzetno promjenjljiv uspjeh.
Kako on ima poteskoce u ucenju, to je razumljivo.
u nizim razredima ( prvi i drugi ) mi je apsolutno normalno da se kod vecine zadace pregledavaju, da ih se upucuje u odredene pogreske i kako ih ispraviti.
Ono sto ja ucim svoje dijete ( jer moram) je kako se irganizirati, kako pisati testove, sa cim krenuti , sa cim zavrsiti, na sto obratiti paznju, kako se sluziti asocijacijama u tezim pojmovima...
to je ono sto moram. Jer ne pali klasican pristup : " sjedi i radi!".
zato je super da roditelj prati kako dijete radi, da prepozna jake i slabe strane, da uskoci gdje treba i kad treba.
nama je pregledavanje djetetove zadace obveza.
pola djece ide u boravak, pola ne ( tu smo i mi). uciteljica pregledava zadacu boravkasima i oni ju odmah isprave. uciteljica kaze da nema vremena pogledati zadacu pod nastavom drugom dijelu razreda, a iskreno ni oni ju nakon tog minusica nemaju kad ispraviti. da ju nose kuci i onda tek ispravljaju bi bilo grozno i naporno, pogotovo ako netko ima vise gresaka- to bi njemu bilo dupla zadaca svaki dan.
curka napise zadacu, ja pogledam, procitam, ako je sto netocno stavim minus i vrati se za stol rjesavati ispocetka. ako sto ne razumije, objasni. ako sto ne razumijemo, roditelji se međusobno zovu.
znam da sistem nije najbolji, ali je tako kako je. nije bas da imaju vremena za zaostajanje jer je svaki dan nova lekcija, a ponavljanje jedino pred ispit.
pisanje lektire kod kuce nasa uciteljica uzima kao poprilicno nevaznu stvar ( valjda jer vidi sudjelovanje roditelja) pa svi dobiju dobre ocjene, ali u skoli imaju provjere na listicu za ocjenu i tu se vidi je li procitano i koliko se razumjelo... to mi je sasvim ok...
Tako sam i ja radila. Prva četiri razreda. Mislim da djeca, bar dok su tako mala, očekuju da im roditelji ukažu na greške i isprave ih.
I to dovede do toga da u petom razredu neće više griješiti, bar neće puno. U višim razredima sam uskakala kad god su trebali, pokazati kako, pomoći riješiti, no navodeći ih da sami dođu do rješenja, a nikako umjesto njih riješiti.
Bit škole i je da nauče misliti vlastitom glavom ( bar bi trebalo biti
Da profesorica u školi kaže kako neko gradivo ne ide dobro, ili ocjene to pokažu, naravno da sam pomagala svim svojim snagama i pazila da su zadaće napisane. Inače, dajem im slobodu da sami izvršavaju svoje dužnosti.
pa meni je, kao i sve. poznajem gradivo, poznajem sustav. prvi razred sam isla u borbu protiv vjetrenjaca, jer npr. nasa uciteljica iz boravka nije smatrala da treba ispraviti č i ć, jer to nisu učili. ja sam je zamolila da mu ispravi ali ne da mu uzme kao grešku, pa mi je receno da od nje trazim nesto sto nije njen posao.Edit, Spajka, kažeš da to prestane s drugim djetetom?
potom sam bunila na priznate netocne stvari, naravno ne džonom vec sve u fino. na kraju sam odustala. kako balerina ima istu uciteljicu u boravku, sad smo u mirnoj kohabitaciji.
u trecem razredu je malo napornije prvopolugodiste, jer dosta toga rade novog iz HJ, pa onda nakon tog intenzvnog ponavljanja sam ja popustila.
ali daleko od toga da ne vidim sta mi dijete radi, ili da ne znam sto uci.
pitaju me sto im nije jasno, ili oca, ali to smatram normalnim. kao i ti.
Ginger, mene svi glagoli vezano uz dijecu nerviraju. tipa evo upravo jedemo (a samo dijete jede), evo upravo kakamo i tako to.
ali za ucenje vjerujem da uce zajedno. no mislim da je to nasa greska. mi se moramo osloboditi svoje kontrole nad dijetetom. ali eto meni je trebalo dvije i pol godine da to pocnem i zivjeti. za sad mi ide nadam se OK. grizem se ali se trudim ne pokazivati. npr. imao je test iz HJ prosli tjedan. u pon sam mu isprintala par zadataka i rekla mu da ako misli da mu treba nek uci. ostali su tamo di sam ih i stavila. naravno da me nerviralo sto nije uzeo i vjezbao. ali sta da mu kazem kad je imao samo jednu gresku?
No svi moramo procijeniti svoje dijete kao sto je rekla sirius, a i sami sebe. ipak mislim da moramo znati kako stoje sa skolom, dok ide ovako kako za sad ide, necu se mijesati, no kad krene ka losijem bome cu usmjeravati na knjigu i stolicu
Pa jest, dok su sve petice lako je ne provjeravati zadaće i gradivo.
ne kuzim Mima? mislis negativno? zvuci mi cinicno, ali ja sam cinik pa mi sve tako zvuci. kao sto rekoh pratim gradivo. postavljam pitanja, neobavezno, u razgovoru. ali ne pregledavam.
Ne, ne mislim negativno nego tako kako sam napisala.
Slažem se. I zato je još veći izazov ne preuzimati konce u svoje ruke u trenutku kad više nisu sve petice, već i dalje odgovornost za učenje, pisanje zadaća, uzimanje knjige za lektiru u knjižnici i čitanje te iste na vrijeme, ostaviti na djetetu. Lako je upasti u zamku i početi učiti s djetetom, pisati zadaće s djetetom, čitati lektiru s djetetom... imam oko sebe brdo primjera i ne vidim čemu dobrom to vodi. Osamostaljenju baš i ne, samo oslanjanju da će mama/ tata napraviti ako dijete kiksa.Pa jest, dok su sve petice lako je ne provjeravati zadaće i gradivo.
Ovdje govorim prvenstveno o višim razredima.
Ne slažem se baš. Čak i ako je riječ samo o odgovornosti, i to se uči.
A ne znam kako možemo procijeniti je li riječ samo o odgovornosti, ili ima kakvih drugih problema, ako ne provjeravamo.
Da, tesko je znati da li je prije bilo kokos ili jaje.
a nagradno pitanje u tom slucaju glasi : " hoce li dijete uopce ista nauciti od svog neuspjeha?"
Ja nikad niti sanjala nisam da cu ikad uci toliko duboko u nacine ucenja.
i da cu nauciti toliko o raznim tipovima ucenja, i raznim trikovima ucenja...
Srecom , vecina ne treba nikada ici u takvo seciranje gradiva i metodike, ali ovo iskustvo poucavanja ( jer nije samo pregledavanje zadace u igri) bas mi je otvorilo oci .
Vec se vidim da cu svoju uskoro skolarku pratiti ko kobac
Al mene zanima, je li skola puno teza nego kad smo mi isli?
Recimo, meni nitko nikad nije nista pregledao, a bila sam odlikasica
A svi roditelji skolaraca, koje ja znam, stalno nesto rade s njima
Pa sad me zanima u cemu je stvar - u djeci, roditeljima ili skoli?
Nije, prvi razred su samo osnovne stvari, smiješno.
No, kad mi dijete još nije išlo u školu i ja sam čula priče tipa: budeš vidjela kad ti krene u prvi razred brrrr, red, rad i disciplina. Moraju cijele dane učiti i sjediti, neki su čak i na instrukcije išliNišt ne stignu, samo učenje i učenje.
Mislim da je puno do roditelja, ali i učiteljice (koliko traži).
Moje dijete ne uči doma, ništa. Doseg je da napiše zadaću, a to traje i traje jer je zadaća ne zanima - niti malo. I da je ne napiše zaboli je.
Srećom zapamti što rade u školi (valjda) pa ima dobre ocjene.
Po razgovoru s ostalim roditeljima iz razreda ispada da svi ostali uče, vježbaju, ponavljaju. Ispadam čudakinja kad kažem da mi dijete osim zadaće od početka šk godine nije knjigu otvorilo.
Mislim da je najvise do djeteta.
Ali se neki realni rezultati ili propusti vecinom pocnu pokazivati dolaskom u 5 razred.
Ispočetka sam pregledavala, pa prestala (što netko reče, lako je ne pregledavati dok su petice). A onda sam u 6. razredu ničim izazvana uzela njenu bilježnicu iz matematike, ono, da vidim što se radi, kad ono... praznih strana, neriješenih zadataka,... Kad sam ju 'stisla' i pitala što je to, rekla je da nije riješila jer nije razumjela. I stvarno nije razumjela, to sam skužila nakon što sam joj dala par zadataka da riješi i ispalo je da ne zna otkud bi počela, da ne zna što se smije što ne smije,... I dan-danas mi ima rupe iz tog gradiva, nema sigurnosti.
Ne mogu sebi oprostiti što se nisam prije uplela, jer matematika je moj omiljeni predmet, nešto što mi stvarno s njom nije teško raditi, a eto 'dozvolila sam' da dođe do toga da ona matematiku ne razumije, da ju počne ne voljeti jer joj se nerazumijevanje gomilalo na nerazumijevanje.
Ne kontroliram zadace. Drugi je razred, ide u boravak, i kad kaze da je napravio zadacu dalje ne gledam. Ali kroz razgovor provjeravam koliko zna o onomu sto rade. Uciteljica zna da ja zadace ne gledam, javit ce mi ako neke zadace ne bi imao. Do sad se jos nije dogodilo.
treba li, ili ne djetetu pregledati zadaće ovisi ponajprije o djetetu.
nema pravila koje bi vrijedilo za svu djecu. ako dijete teže usvaja gradivo, ako "zaboravlja" zadaću treba ga kontrolirati, što i kako radi. nije dovoljno stvar prepustiti učiteljici, jer učiteljica može samo konstatirati da dijete nema zadaću, ne vidim načina kako ga može natjerati da istu redovito piše-to je odgovornost roditelja.
ako dijete gradivo usvaja s lakoćom, savjesno je i odgovorno-naravno da nema potrebe za svakodnevnom kontrolom.
s učenicima imam dogovor da zapisujemo zadaću u bilježnicu tako da roditelji mogu provjeriti je li dijete napisalo zadaću-ne trebaju djeci ništa objašnjavati, ako dijete nešto ne zna treba pitati u školi. nažalost moram konstatirati da je mnogima i to preteško, pa se dešava da stalno isti ne pišu zadaće i da su im ocjene zbog toga iz godine u godinu sve gore.
Pregledavam, više da budem uključena nego da ispravljam greške. Mislim da je djetetu u 2. razredu važno da roditelj zna što je bilo za zadaću i kako je napisano, da se komentira, pročita, pogleda nacrtano, pohvali kad uloži puno truda. Vjerujem da je djeci to važno i u starijim razredima.
Što se tiče djece kojima sam ja učiteljica (5-8) razred, također volim kad roditelji pogledaju i pomognu, to većinom donosi bolje rezultate nego kad djeca sve rade sama (ima izuzetaka naravno).
Ok, kazete da je skola manje-vise ista
Znaci da je do djece i roditelja
Mene plase ovako kako su i Zaru pa vjerojatno se zato ne veselim prvom razredu
Moja curka u prvom razredu nece ici u boravak, jer cu jos biti doma
Pa mi je nekako logicno da pogledam zadacu kad ju ona napise
E sad, ona je stvarno jako savjesno dijete i mislim da s njom nece biti problema, ali vidjet cemo
(dok ce mi srednja krv popiti, sigurna sam)
pretpostavljam da je ucenicima sve gore i gore zbog nerazumjevanja gradiva ili / i neusvajanja istog sa jednakom lakocom kao ostalima, a ne zbog pisanja zadaca. Pisanje zadace je samo jedna od metoda uvjezbavanja/pamcenja
gradiva koje treba usvojiti. Ima i drugih metoda i nacina. Kao i provjere, da li je dijete zapamtilo i razumjelo ono sto se ucilo.
za moj je predmet zadaća izuzetno bitna, važno je da dijete kroz samostalan rad provjeri je li, ili nije shvatilo ono što smo obrađivali na satu.
djeca koja zadaću ne pišu, nemaju pojma jesu li, ili nisu razumjeli gradivo, nisu ga kod kuće ponovili, obično ni ne zapamte što bi trebalo zapamtiti, a sve to onda vodi do rupa u znanju koje onemogućavaju uspješno daljnje usvajanje gradiva.
što se mene tiče, može dijete ponoviti gradivo na koji god način želi-no još nisam doživjela da mi dođu i vele da su umjesto zadaće radili nešto drugo vezano uz gradivo.
tako da, naravno da je zadaća jedana od metoda ponavljanja i provjere, i to vrlo bitna.
greška
Posljednje uređivanje od larmama : 03.03.2015. at 21:04
Ja mislim da je važno pratiti i provjeravati, i kod odličnih učenika.
Niti su učitelji savršeni, niti su udžbenici bajni, a školovanje je jako važno i ima predmeta iz kojih je kasnije vrlo teško nadoknaditi rupe u znanju.
Mislim, ja se uvijek sjetim svog školovanja i petica iz predmeta iz kojih mi je znanje bilo bijedno, pa nerazumijevanja i učenja napamet itd.
Ne moraš biti blesav, dovoljno je da si rastresen i zaigran
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
