Citiraj Cubana prvotno napisa Vidi poruku
Ne znam jel se to zove "raditi s djetetom".
Definitivno znam da nije "raditi umjesto nje".
Pogledam što je radila.
Pogledam jel joj zadaća u redu.

I, ako ima neki najavljeni test (a svi su objavljeni na netu) isprintam joj neki listić da ga riješi.
Da li ju tako, na neki način, ne učim odgovornosti, ne znam. Ne bih rekla.

Edit: i u srednjoj, kad ne bih znala riještiti neki mat zadatak, ne bih ne riješila zadaću nego bih tražila oca da mi pomogne.
Jer tako bih naučila, vidjela gdje sam fulala. Tako da ne mislim da je to neka novina ni da su škole teže.
Samo je pitanje "stila obitelji"
Ovako je bilo i kod nas.

Ali pristup kod nas definitivno nije stil obitelji, nego je prilagođen karakterima djece. Stil obitelji je jahanje po radnim navikama, svakome prema njegovoj mjeri.

Mom starijem sinu ne treba nikakav nadzor - taj MENE zna podsjećati da je četvrtak, B smjena i da treba otići na njegove informacije. Nemam pojma čak ni koje gradivo uče, taj sve radi sam. Jučer me uhvatila u školi njihova profesorica biologije i hvali ga na sva usta, a ja rijetko kada znam koje gradivo uopće uče. Kad bolje razmislim - bio je u boravku u prva tri razreda. Nikad nije bilo neke potrebe da ga nadzirem. To nema nikakve veze s odgojem, jednostavno je takav.

Mlađem sinu i dan danas u sedmom razredu ponekad provjerim radne bilježice (vikendom, povremeno) jer njemu iz glave izvjetri zadaća čim dođe iz škole. Redovno piše samo matematiku i hrvatski. Za njega jako dobro znam što uče i što rade jer ga ispitujem (ne gradivo, nego O GRADIVU) da provjerim razumijevanje. On je dobar u predmetima koje voli, ali je šlampaviji i to se osjeti na znanju i na ocjenama. Recimo, brzo zaboravlja staro gradivo, što sa starijim sinom nije slučaj - ovaj uredno zna i prošlogodišnje gradivo. Ponekad imam dojam da je njemu stariji brat nedostižni uzor, ali kad je u pitanju glazbena škola, situacija je obrnuta. Isto - ni to nema veze s odgojem.

Nisam za to zaslužna - tako nam (im) je pao grah.