Danas sam se malo zamislila sama nad sobom.
Ujutro smo ispred vrtića sreli curicu iz Svenove grupe s mamom. Utrkivali su se do ulaza u vrtić i malecka je bila brža što je Svena dovelo do ludila. Plač iz sve snage jer nije došao prvi. Rekla sam mu da ne plače jer trka još nije gotova, računa se tko se prvi popne na kat do grupe. Tu je on bio brži i kada je stigao počeo se kreveljiti maloj kako je stigao prije nje.
Tu ga je ona valjda ljuta jer joj se ruga malo gurnula što ja nisam vidjela (ali vjerujem Svenu na riječ jer je to uporno ponavljao) na što joj je on vratio tako da se malena prevrnula na guzu. Odmah sam reagirala i rekla mu da to nije lijepo na što je on odgovorio da je ona njega prva gurnula. Rekla sam mu da to nije razlog da joj vrati, već joj je lijepo mogao reći da to ne radi. Nakon toga je mama od curice rekla da mu se ispriča, što je ona i napravila. Rekla sam i ja njemu da napravi isto ali on nije htio.
Mala je prva ušla u grupu koja je doručkovala i odmah sjela za stol, a Sven je ušao minutu kasnije. Čim je ušao jedan dečkić ga je oštro pitao: Zašto si gurnuo Izabelu? Sven je odgovorio da je ona njega prva. Dečkić se nije dao i opet je ponovio pitanje a pridružili su mu se i ostali. U tom trenutku je Sven ostao zbunjeno stajati na sred sobe i samo je uspio reći: Ali ona... I tu se umiješala teta koja je djeci rekla da jedu i ne mješaju se jer oni nisu suci, a da su Sven i Izabela već razgovarali. Mali koji je prvi pitao opet je ljuto ponovio pitanje na što je teta ponovila da se ne miješa. Tada je Svena odvela do drugog stola na doručak a ja sam otišla. U tom trenutku meni je knedla bila u grlu i jedva sam se iskontrolirala da se ne rasplačem. U glavi mi je već bila slika kako ga nakon doručka kada teta ne gleda onaj mali, ali i cijela ekipa napadaju i nakon toga se više neće igrati sa njim, a on jadničak, bespomoćan i sam ostaje po strani, izopčen i sa psihičkom traumom
Na putu do kuće sam se skulirala i pokušala analizirati zašto se tako osjećam i jedino objašnjenje koje sam imala je to što je moje dijete i želim ga zaštititi.
Općenito sam zaključila kako najviše od svega (osim zdravlja) strahujem za njegovo psihičko stanje i najviše se bojim dječjeg izrugivanja i posljedica koje mogu ostaviti. čak sam nedavno pitala tetu da li mu se djeca rugaju zbog toga što se od silne tekućine koju pije ponekad popiški na spavanju.
Možda sam samo pod snažnim dojmom "Odrastanja Kaina", a možda stvarno i pretjerujem. Jer neminovno je da će se susretati sa svakakvom djecom, da će se ponekad i loše osjećati, i biti tužan i razočaran... Ali mene od same pomisli na to šerafi me u želucu i dolaze mi suze na oči. Imam osjećaj da ću ga zbog takvih svojih osjećaja ugušiti i sputavati koliko god se trudim da on to ne osjeti.
I tako ja cijeli dan prevrćem to sve po glavi a on onda dođe iz vrtića kao da se ništa nije dogodilo... a možda stvarno i nije iz njegove perpektive...ustvari i nije ništa što se ne događa svakodnevno... ali meni je odmah u glavi kako je danas zadobio jednu recku na srcu, i kako će nakon nekoliko takvih polako početi gubiti onu dječju zanesenost, nevinost, razigranost... i početi ih mijenjati za suzdržanost i zatvorenost, nepovjerljivost i bla bla...
Sad sam stvarno zabrijala skroz i bolje da prekinem dok je još vrijeme...