Jucer sam izasla s Viktorom u parkic. Djecak od tri godine je vozio bicikl. Viktor je sve vrijeme odusevljeno trckarao za njim (naravno ja sam bila o obliku prikolice). Kad ga je mali spazio, najodvratnijim mogucim tonom i izrazom lica ga je pitao :"sta ti mali hoces?"....Ohhhhhh (mom sinu tako da se obraca???!!!!)Kako sam se savladala da ga ne oborim s bicikla??? Da ga ne lansiram u najblizu baru? Da ga ne bacim lavovima?
Nemam pojma.....(uprkos jakom izazovu). Umjesto toga sam rekla "Znas sta hoce? Hoce da ga jednog dana naucis da vozi biciklo tako dobro kao ti".
U tom trenutku se mala zvijer pretvorila u andjela. Zablistala od ponosa. Umilno pogledala prvo Viktora, pa onda gospodju mamu i izjavila "Hocu. Cim poraste."
Ponosna sam na sebe.
Ali ovo je bio mozda prvi izazov takve vrste, a ja se pitam hoce li uvijek pobijediti moja roditeljska diplomatija ili instinkt lavice vs. mladucenta ....


Kako sam se savladala da ga ne oborim s bicikla??? Da ga ne lansiram u najblizu baru? Da ga ne bacim lavovima?
Odgovori s citatom
. Dakle, švrljamo jučer popodne gradom i na Cvjetnom A. spazi neki triciklić, a pored njega jednog tatu. Malo dalje stajao je dečkić. Priđemo mi, A. mjerka tricikl i naravno sjedne na njega. Kažem ja njoj - ajde, isprobaj kakav je tricikl, pa ćemo ga onda vratiti dečkiću . I usput pitam dotičnog tatu da li je t. njegov. A tatek meni ledenim glasom: "Ovaj tricikl vlasništvo je jedne curice, čiji roditelji naprosto ne podnose kad se za nju kaže da je dečkić!" i uzme tricikl i odgura ga prema drugom kraju Cvjetnog gdje se njegova cura igrala.
