Knedla u grlu

[Brunda]

Danas sam se malo zamislila sama nad sobom.
Ujutro smo ispred vrtića sreli curicu iz Svenove grupe s mamom. Utrkivali su se do ulaza u vrtić i malecka je bila brža što je Svena dovelo do ludila. Plač iz sve snage jer nije došao prvi. Rekla sam mu da ne plače jer trka još nije gotova, računa se tko se prvi popne na kat do grupe. Tu je on bio brži i kada je stigao počeo se kreveljiti maloj kako je stigao prije nje.
Tu ga je ona valjda ljuta jer joj se ruga malo gurnula što ja nisam vidjela (ali vjerujem Svenu na riječ jer je to uporno ponavljao) na što joj je on vratio tako da se malena prevrnula na guzu. Odmah sam reagirala i rekla mu da to nije lijepo na što je on odgovorio da je ona njega prva gurnula. Rekla sam mu da to nije razlog da joj vrati, već joj je lijepo mogao reći da to ne radi. Nakon toga je mama od curice rekla da mu se ispriča, što je ona i napravila. Rekla sam i ja njemu da napravi isto ali on nije htio.
Mala je prva ušla u grupu koja je doručkovala i odmah sjela za stol, a Sven je ušao minutu kasnije. Čim je ušao jedan dečkić ga je oštro pitao: Zašto si gurnuo Izabelu? Sven je odgovorio da je ona njega prva. Dečkić se nije dao i opet je ponovio pitanje a pridružili su mu se i ostali. U tom trenutku je Sven ostao zbunjeno stajati na sred sobe i samo je uspio reći: Ali ona... I tu se umiješala teta koja je djeci rekla da jedu i ne mješaju se jer oni nisu suci, a da su Sven i Izabela već razgovarali. Mali koji je prvi pitao opet je ljuto ponovio pitanje na što je teta ponovila da se ne miješa. Tada je Svena odvela do drugog stola na doručak a ja sam otišla. U tom trenutku meni je knedla bila u grlu i jedva sam se iskontrolirala da se ne rasplačem. U glavi mi je već bila slika kako ga nakon doručka kada teta ne gleda onaj mali, ali i cijela ekipa napadaju i nakon toga se više neće igrati sa njim, a on jadničak, bespomoćan i sam ostaje po strani, izopčen i sa psihičkom traumom
Na putu do kuće sam se skulirala i pokušala analizirati zašto se tako osjećam i jedino objašnjenje koje sam imala je to što je moje dijete i želim ga zaštititi.
Općenito sam zaključila kako najviše od svega (osim zdravlja) strahujem za njegovo psihičko stanje i najviše se bojim dječjeg izrugivanja i posljedica koje mogu ostaviti. čak sam nedavno pitala tetu da li mu se djeca rugaju zbog toga što se od silne tekućine koju pije ponekad popiški na spavanju.
Možda sam samo pod snažnim dojmom "Odrastanja Kaina", a možda stvarno i pretjerujem. Jer neminovno je da će se susretati sa svakakvom djecom, da će se ponekad i loše osjećati, i biti tužan i razočaran... Ali mene od same pomisli na to šerafi me u želucu i dolaze mi suze na oči. Imam osjećaj da ću ga zbog takvih svojih osjećaja ugušiti i sputavati koliko god se trudim da on to ne osjeti.
I tako ja cijeli dan prevrćem to sve po glavi a on onda dođe iz vrtića kao da se ništa nije dogodilo... a možda stvarno i nije iz njegove perpektive...ustvari i nije ništa što se ne događa svakodnevno... ali meni je odmah u glavi kako je danas zadobio jednu recku na srcu, i kako će nakon nekoliko takvih polako početi gubiti onu dječju zanesenost, nevinost, razigranost... i početi ih mijenjati za suzdržanost i zatvorenost, nepovjerljivost i bla bla...
Sad sam stvarno zabrijala skroz i bolje da prekinem dok je još vrijeme...

[Brunda]

I ja sam sve ovo pisala zbog jednog dječjeg pitanja koje sam mu dvije minute ranije i sama postavila

[korason]

Jako dobro razumijem kako se osjecas, i ja puno razmisljam o tome i pitam se kako on dozivljava te "ekscese" s drugim kikicima... nama se jednom dogodilo, ima tome 6 - 7 mjeseci, da smo u kolicima usli u ducan s djecjom obucom, i dok smo jos bili na vratima jedan malac se zaletio na Frana i isamarao ga posteno, dok se njegova mama snasla da ga uzme za ruku i odvoji od Frana. Fran je dugo samo gledao u njega sirom rasirenih ociju punih suza, ali nije zaplakao, vec je ubrzo zaboravio na to, dok sam ja bila potresena cijeli dan, ma sta dan, tjedan... Tako bih ga voljela zastititi od svega, da mu se dogadjaju samo lijepe stvari u zivotu... a ne mogu... i ne smijem...

[Zdenka2]

Da, ne možemo mi njih zaštititi od života. Štoviše, pokušaji da se to učini njima idu na živce. Brunda, mislim da si sama odgovorila na svoje razmišljanje - on naprosto to ne doživljava tako teško kao ti. A nekako vjerujem da i nije strašno, da su to normalna dječja prepucavanja i da se zapravo slažu. A što se tiče piškenja, ja sam se isto bojala za svog sina, pa mi je teta rekla da skoro svi to rade.

[aleta]

ja se stvarno ne bih nikad ponovno vratila u taj okrutni svijet dječje agresivnosti i stalnog nadmetanja. ali, djeca su takva i upravo takvo okružje im je potrebno da se oblikuju, sazriju i odrastu. zato imaju (na žalost ne svi) nas mame da ih zagrlimo nakon svega...

[Brunda]

ja se stvarno ne bih nikad ponovno vratila u taj okrutni svijet dječje agresivnosti i stalnog nadmetanja.

A to sve tek počinje...od same pomisli kao da mi netko srce čupa
Jutros kada smo stigli u vrtić prvo mu je prišao dečkić od jučer i zagrlio ga

[Zdenka2]

Ma, nije to ništa strašno. Baš smo neki dan mi roditelji iz vrtićke grupe pijuckali kavice i još ponešto dok su djeca bila na ročkasu i pričali smo kako nam se djeca lijepo slažu. Već se dobro poznaju, točno znaju što tko voli, dogovaraju se, igraju, a ako se malo i pokefaju, što ima loše u tome?

[tatek]

Koliko god mi to mozda i zeljeli nikad necemo zastiti svoju djecu od svega sto se desava oko njih (i nas), a i bolje da je tako, jer bi to onda znacilo da zive pod staklenim zvonom.

Neka od neugodnih iskustava ce pamtiti krace, neka duze, ali takve zgode kao ta iz vrtica sasvim sigurno nece obiljeziti njegov zivot.

I ja sam citajuci "Odrastanje Kaina" puno puta zamislio Vedrana u raznim frustrirajucim zivotnim situacijama i pomislio "vidis, kakve bi to sve posljedice moglo imati" ... no, svaki put sam si onda pomislio da sam ja sam na svojoj kozi prozivio najmanje 50% toga sto je navedeno u knjizi pa sam opet izrastao u koliko-toliko normalnu ljudsku jedinku pa ce onda valjda i on pogotovo sto se i MZ i ja trudimo da mu zivot ipak bude ispunjeniji lijepim nego onim drugim (za razliku od nekih dijelova moga djetinjstva).

Druga stvar: citajuci knjigu sam intenzivno listao sjecanja iz mog djetinjstva i skolskih dana i ponovo ih prozivljavao i imao sam priliku osjetiti sto mi je od toga jos i sada svjeze u sjecanju, a sto sam skoro pa zaboravio. Nema tu pravila, neke svjeze su vezane uz kucu i roditelje, a neka pak uz dogadjaje u skoli ... ali sasvim sigurno bolje pamtim dobre stvari nego lose.

[aleksandra70vanja]

Uh, sad mi je lakše jer nisam jedina koja tako bolno proživljava takve stvari.
Vanja još ne ide u vrtić, tako da me Brundine traume tek čekaju, ali i mi imamo svoje priče.
Ima u dvorištu jedan dečko Rok, 2 godine stariji od Vanje za kojim ona stalno trči.
Kada su sami i on se s njom igra, vozi je na biciklu, pazi na nju, kada jedno od njih ima kinder jaje dijele ga, ali kada dođe njegov vršnjak oni bježe od Vanje, deru se na nju, tjeraju je.
Neki dan smo došle i bili su njih dvojica, Vanja im je otrčala, ali oni su je tjerali, kesili se na nju, Rok joj je vikao "ajde mala šetaj", ona je samo gledala u njih i išla za njima, ja se nisam htjela mješati, a bilo mi je teško.
Onda je Rok kupio kinder jaje, njih dvojica su ga podijelili, Vanja je stajala sa strane k"o siroče i gledala. Zvala sam je da idemo dalje, nije htjela.
Rok je otišao, a ona je prišla tom drugom dečku i rekla "Zašto se ti nećeš igrati samnom? Ja sam dobra curica"
Baš mi je bilo teško. Imala sam glupi poriv da je uzmem i da joj kažem da je ona prodobra da moli nekoga da se s njom igra, ali sam se naravno suzdržala, svjesna sam da su to dječje stvari, da će vjerojatno i ona tako biti gruba prema nekom drugom i u stvari me iznenadila njena reakcija.
Ali ipak je izbjegavam voditi dalje u društvo ta 2 dečka, kao prvo radi gore napisanog, a kao drugo sve njihove grubosti ona ponavlja doma i to mi se ne sviđa.
Brunda, trebamo se skulirati i ne proživljavati sve to tako burno, (ali kako to postići?)

[Brunda]

Skroz te kužim. I da, trebamo se skulirati, a ja sam prvi korak po tom pitanju poduzela i danas otišla kod teta na informacije. Nakon sat vremena otišla sam sretna i zadovoljna i sa spoznajom da mi je dijete omiljeno u vrtiću među djecom
Ali sam ostala šokirana kada mi je teta rekla da sam prvi roditelj koji je u ovoj školskoj godini zatražio informacije :shock:
Živjela sam u uvjerenju kako sam jedini koji do sada nije bio.

[Zdenka2]

Ali sam ostala šokirana kada mi je teta rekla da sam prvi roditelj koji je u ovoj školskoj godini zatražio informacije

:shock:

Ja svaki put kad dođem po dijete u vrtić ( to nije svaki dan, jer ga vodi i tata, ali barem 3 puta tjedno) razgovaram s tetom o djetetu i o drugoj djeci. I tete svakom roditelju kažu što misle da je važno. Imali smo i roditeljske sastanke.

[tatek]

Skroz te kužim. I da, trebamo se skulirati, a ja sam prvi korak po tom pitanju poduzela i danas otišla kod teta na informacije. Nakon sat vremena otišla sam sretna i zadovoljna i sa spoznajom da mi je dijete omiljeno u vrtiću među djecom
Ali sam ostala šokirana kada mi je teta rekla da sam prvi roditelj koji je u ovoj školskoj godini zatražio informacije :shock:
Živjela sam u uvjerenju kako sam jedini koji do sada nije bio.

I moje je iskustvo da se vecina roditelja ne zanima puno kako im je klincima u vrticu. Ja sam isto medju izuzetno rijetkima koji koristi mogucnost da 2-3 puta godisnje poprica sa tetama izvan uobicajenog programa (dogovorimo se za razgovor nakon jutarnje smjene), na sto tete podsjecaju na svakom roditeljskom. A povremeno popricamo i sa psihologicom ...