Koliko god mi to mozda i zeljeli nikad necemo zastiti svoju djecu od svega sto se desava oko njih (i nas), a i bolje da je tako, jer bi to onda znacilo da zive pod staklenim zvonom.

Neka od neugodnih iskustava ce pamtiti krace, neka duze, ali takve zgode kao ta iz vrtica sasvim sigurno nece obiljeziti njegov zivot.

I ja sam citajuci "Odrastanje Kaina" puno puta zamislio Vedrana u raznim frustrirajucim zivotnim situacijama i pomislio "vidis, kakve bi to sve posljedice moglo imati" ... no, svaki put sam si onda pomislio da sam ja sam na svojoj kozi prozivio najmanje 50% toga sto je navedeno u knjizi pa sam opet izrastao u koliko-toliko normalnu ljudsku jedinku pa ce onda valjda i on pogotovo sto se i MZ i ja trudimo da mu zivot ipak bude ispunjeniji lijepim nego onim drugim (za razliku od nekih dijelova moga djetinjstva).

Druga stvar: citajuci knjigu sam intenzivno listao sjecanja iz mog djetinjstva i skolskih dana i ponovo ih prozivljavao i imao sam priliku osjetiti sto mi je od toga jos i sada svjeze u sjecanju, a sto sam skoro pa zaboravio. Nema tu pravila, neke svjeze su vezane uz kucu i roditelje, a neka pak uz dogadjaje u skoli ... ali sasvim sigurno bolje pamtim dobre stvari nego lose.