Uh, sad mi je lakše jer nisam jedina koja tako bolno proživljava takve stvari.
Vanja još ne ide u vrtić, tako da me Brundine traume tek čekaju, ali i mi imamo svoje priče.
Ima u dvorištu jedan dečko Rok, 2 godine stariji od Vanje za kojim ona stalno trči.
Kada su sami i on se s njom igra, vozi je na biciklu, pazi na nju, kada jedno od njih ima kinder jaje dijele ga, ali kada dođe njegov vršnjak oni bježe od Vanje, deru se na nju, tjeraju je.
Neki dan smo došle i bili su njih dvojica, Vanja im je otrčala, ali oni su je tjerali, kesili se na nju, Rok joj je vikao "ajde mala šetaj", ona je samo gledala u njih i išla za njima, ja se nisam htjela mješati, a bilo mi je teško.
Onda je Rok kupio kinder jaje, njih dvojica su ga podijelili, Vanja je stajala sa strane k"o siroče i gledala. Zvala sam je da idemo dalje, nije htjela.
Rok je otišao, a ona je prišla tom drugom dečku i rekla "Zašto se ti nećeš igrati samnom? Ja sam dobra curica"
Baš mi je bilo teško. Imala sam glupi poriv da je uzmem i da joj kažem da je ona prodobra da moli nekoga da se s njom igra, ali sam se naravno suzdržala, svjesna sam da su to dječje stvari, da će vjerojatno i ona tako biti gruba prema nekom drugom i u stvari me iznenadila njena reakcija.
Ali ipak je izbjegavam voditi dalje u društvo ta 2 dečka, kao prvo radi gore napisanog, a kao drugo sve njihove grubosti ona ponavlja doma i to mi se ne sviđa.
Brunda, trebamo se skulirati i ne proživljavati sve to tako burno, (ali kako to postići?)