ja se pomalo mirim s time da je moj sin
a) ovisničkog karaktera
b) tvrdoglavog karaktera

i da ću do njegove punoljetnosti provest desetke tisuća sati raspravljajući se s njim oko igrica (i svega ostalog). Dosad smo naučili da koliko god ga pustimo, to njemu nije dovoljno, tako da ovaj "ako ne braniš zasitit će se" mislim da kod nas ne bi funkcionirao. Na dane kad ga baš pustimo duže, dođe do određene točke kad postane jako nervozan, to mi je krajnja granica i tad uzimamo gadget. Onda je jedno vrijeme lud, ja mantram, nekad pjevam Rehab od Amy Winehouse.


Mislim da se mi sa svim tim pričama o koristima tješimo. Koristi naravno bude, ali to su nuspojave, a svrha igrica sasvim sigurno nije korist nego zabava, što je ok, zabava je divna stvar i ljudska potreba, samo svi znamo onu o mjeri itd. Uglavnom, ja se tješim da će osim znanja engleskog, pogotovo engleskih naziva ruda i dragog kamenja, dobro razviti i svoju vještinu pregovaranja vježbajući u svađama sa mnom (to bi mogla biti moja igrica, počet ću si bilježit bodove), a i naučila sam da mi nijedna mjera zabrane nije tako učinkovita kao kad ga fizički izvučemo iz kuće i odvedemo na neku aktivnost, pa to digne s kauča i nas njegove roditelje koji smo po prirodi couch potatoes.