Ne znam kakva je kvaliteta obiteljskih odnosa u ovoj priči, ali dok čitam temu, pokušavam zamisliti kako bih ja postupila u takvoj situaciji - manje bi me brinula ostavština, a više sam postupak.
Sklapati bilo kakve ugovore s jednim djetetom drugome iza leđa smatrala bih poniženjem drugog djeteta, porukom da to drugo dijete nije jednako važno i vrijedno. Mislim da bih postupila radikalno. Iza leđa nešto možeš raditi jedino neprijatelju. Ono, koma.

Opet, s druge strane, ne znam kakva je povijest prethodila ovom konkretom postupku ni kako bi ga ostali sudionici opisali.

U svakom slučaju, prije bilo kakve vlastite reakcije, pa i pisanja po forumu, znam da bih sve sudionike sjela, rekla što znam i tražila objašnjenje takvog postupka. Nakon toga bih rekla kako se osjećam i što ja mislim o cijeloj priči. I onda bih dalje postupila sukladno osjećaju vlastitog dostojanstva.

Je li ovdje bilo otvorenog razgovora?