Pa u tome i je stvar. Svjesna sam ja da su to MOJA očekivanja i MOJA razočaranja, i da bih trebala mijenjati sebe da bih bila sposobna smanjiti očekivanja i živiti u miru. To je ono, osnova nekakve psihologije, mijenjaj sebe jer ne možeš druge, sve to stoji. Ali osim što sam ja daleko od psihički stabilne ženske, od nekih ljudi ipak očekuješ nešto. Npr od muža vjernost, od prijatelja dobru zahebanciju, od neprijatelja kvalitetan rat..ono, nekakav minimum, osnove ljudskih odnosa. (nije me muž prevario, nisu me ni prijatelji iznevjerili u dobroj zahebanciji, a neprijatelji su na nivou). Ali kad se opečeš, onda više nikome ne vjeruješ. Pa kad upoznaš neku nasmijanu, dragu i milu osobu, i prvo što pomisliš je "gle koze lažljive", onda skužiš da ti je bolje držat se kamenčića i borova.