Drage zene sa ovoga foruma,ja vecinom samo citam,kad god stignem i samo vas citam i shvatila sam jednu stvar-da s vecinom od vas ovdje sjednem na kavu da bi me razumijele o cemu pricam. A citam vas oko godinu i pol otprilike.
Citala sam stare i prastare teme,o svemu i svacemu,najvise na izazovima roditelja,ali i druge.
Mozda je cudno sto se ja ovoliko cudim,ali u stvarnom svijetu tesko nailazim na ljude koji me razumiju. Cesto sam mislila da sam cudna i kad sam naisla na ovaj forum sam shvatila da nisam jedina cudna i to je veliko olaksanje bilo za mene.
Npr.pokusavam prijateljici prije objasniti da sve sto s djecom radimo na njih utjece,da oni nisu glupi jer su maleni(i to treba nekome objasniti) da mislim da sve ostaje negdje u podsvjesti i da ja ne mogu a da se svim silama ne trudim oko svog djeteta.
Bila sam ismijavana jer zurim u sobu kad mi beba place,jer sam smatrala da nije zedan a samo doji,jer sam ga nosala,jer sam mu bila u stanju objasniti vecinu stvari od kada je imao godinu dana.
Tvrdili su da cu odgojiti razmazeno deriste jer ga previse "ljubakam" jer ga ne zelim lupiti po guzi zato sto je prolio mlijeko po podu(kako ce naucit da ne prolijeva ako ga ne zaboli kad prolije!),tvrdili su da sam sisla s uma ako mislim da ga nikad necu udariti,a ako to stvarno tako bude bit ce razmazeno deriste kojem ce se sve dopustati pa ce izrasti u narkomana i propalicu(zato jer ga nisam tukla jer zeljezo se kuje dok je vruce!)
Sve ovo ja sam slusala dok nisam znala da postoje ljudi koji misle kao ja,i hvala vam sto postojite,divno je saznanje da postoji barem virtualni dio svijeta gdje netko razumije.
I da,posebno su se sprdali s mojim muzem jer je jako vezan za dijete(radio je samo od kuce njegove prve 2,5 godine,sad isto nije puno odsutan i stalno su skupa njih dvojica) govorili mu da ga treba ocvrsnut da se zna tko je otac(to je valjda neki ljuti lik koji postavlja pravila i kaznjava).
Moj muz mi je prije rode davao snagu da nasa mala "cudna" obitelj ne poklekne pred svima ostalima i bio je uvjeren da smo u pravu,a ja sam takodjer bila uvjerena negdje u dubini ali mi smetalo sto nas skoro pa ismijavaju opcenito radi nasih stavova o zivotu a pogotovo odgoju naseg djeteta.
Citala sam kako otvoreno i iz srca opisujete greske koje cinite,svoje traume iz djetinjstva,predivne price vas koje ste posvojile djecu,predivne price vas majki i oceva koji imate djecu s posebnim potrebama,predivne price o tome kako se gubite u odgajanju i ne znate kako dalje,i kako cesto skupa nadjete rjesenje za neki problem...divno je kakvih ljudi ima na svijetu i steta je sto sto svi ne zive u istom gradu
Prije rode sam sa svojim djetetom radila po osjecaju,onako kako ste i vi na rodama. Onda sam procitala Jesper Juula,i iskreno me zaprepastilo koliko se slazem s covjekom. Zivio sto godina,Jesper! Klasicna pedagogija kojom su me filali na faksu mi se nije uklapala i nije donosila rezultate. Njegov nacin je tako predivno prirodan.
Jos bi htjela reci da moj sin sad ima 3 i pol godine,sad zasad nije razmazeno deriste nego upravo suprotno,i mi se sada osjecamo prilicno uspjesni u nasoj roditeljskoj misiji i samopouzdanje nam samo raste kako raste i nase dijete. Nece biti lako,ali sad se osjecamo sigurnije nego prije da idemo u pravom smjeru.Ma tko o tome sta mislio!
Vidim da sam pisala zbrda zdola,pa valjda ste skuzile sta sam htjela reci. A htjela sam reci-hvala vam sto postojite i sto pisete ovdje. Mozda zvuci pateticno,ali je zapravo jako iskreno.