E baš to, uz sve svakodnevne obaveze na koje se čovjek valjda privikne nakon nekog vremena (makar - privikla sam se i ja da već 10g svako jutro neko dijete vozim/ispraćam u vrtić/školu pa mi se i dalje često ne da ujutro probuditi jer ja nemam obaveza do 9, glupo mi je 7 ujutro pomicati još na 6).
Recimo najdulje putovanje koje smo bili a na koje sigurno ne bi mogli voditi psa je bilo 25 dana - ne znam kako psi podnose 25 dana bez obitelji čak i ako ih čuvaju poznati... Druga opcija bi bila da uopće ne odemo - a to pak mislim da bi svi bili zakinuti da nismo išli. Znači staviti sva dalja putovanja na čekanje 10+ godina?