ja bih u potpunosti podrzala tvoju odluku.
Moja situacija je bila gotovo ista kao i tvoja, ali mene je pritisak njegovih i mojih odveo do braka. Nisam u tom trenutku bila dovoljno jaka i obranila se.

Brak je sklopnjen u lipnju 2003. - u lipnju 2006 očekujem rastavu braka.

Zar mi je to trebalo ? No, danas, sam svjesna da nisam smjela dopustiti okolini da izvrsi taj pritisak na mene. Jel sam zadnje godine provela u takvom stresu, mrznji, ljutnji, patnji.

Dijete i ja zivimo sami od rujna 2005 i odlicno to nosimo. Tata je i u braku bio jako malo (citaj nimalo) s nama, osim sto nam je zagorcavao zivot svojim nastojanjima da nas kontrolira i sudjeluje u odgoju "njegova" dijeteta (to se svodilo da sam ga morala konzulirati ako hocu otici sama s dijetetom u park). Grozno !

Danas kad i ima priliku biti sa sinom, on jednostavno nije sposoban za to.
Naravno da malo dijete trazi veliku pazunji, igru, ritam hranjenja, spavanja itd... on to nije u mogucnosti podnjeti.

Stoga, moj osobni zakljucak bi bio - prihvati svoju odluku, stoji iza nje.
BRAK je nesto sto se moze zakljuciti u 45 dana, ako to ikad pozelis.

Ali treba nekoliko godina da izadjes iz njega