eto i mene. ja sam samohrana majka ne svojim izborom.kad sam bila mladja-sada u 37-oj godini, rekla sam sebi da cu biti sama i s djetetom. pa onda sam srela covjeka svog zivota,rodila,nisam se udala a on me je ostavio s bebom od 5 mjeseci. ja radim,imam stan,auto.....dijete koje je najvece blago na svijetu, ali da ovo moram opet proc i da znam da cu sve to proc-nisam sigurna da bi se usudila svojom voljom. ne moze mama opbaviti funkciju tate, ne moze dijete dobiti dovoljno-jednostavno je neizvedivo. nekada mislim da sam nesposobna i da sam uzasna jer sam dozvolila da me napusti tata mog sina pa moje dijete vristi kad je bolesno i bljuje dok ja ne sredim sve,ili ako je gladan a ja kuham ,ili bi se igrao a ja sam na wc-u ili ne znam. to je jako tesko i ja mislim da dijeca pate-da shvacaju da su zakinuti. ja ne bi mogla zivjeti bez tonceka,ali mi srce puca kada vidim koliko mu ne stizem ili ne znam pruziti i koliko bi vise dobio u zivotu da ima i tatu pored sebe,mislim ako si sada u vez s nekim cije dijete nosis,ne kosta te nista i u takvoj vezi roditi i vidjeti kako ce to ici jer otici mozes uvijek,a vratiti se i ne bas.

oprostite svi ako zvucim sebicno i ludo i bezobrazno, no moje dijete i ja smo oveci pakao prosli i nekada mi dojde da tulim od muke i nemoci.
ali isto tako da znate sve-nema nista lijepseg od toplih rukica i toplog djecjeg daha na licu ujutro kad vas probuudi