I ja sam bila u tvojoj situaciji. U tijeku trudnoće sam osjetila da on nije taj s kojim bih provela ostatak života. Većina oko mene navijala je da se udam, jer "nije on loš, priznat će dijete, želi me ženit, voli me".

Ja, tvrdoglava kakva jesam , nisam se dala poklolebati. Mislila sam, ako sve bude štimalo, vjenčati se možemo bilo kada.

Ostala sam sama, rodila, sama odgajam dijete, živim s roditeljima.
Da je lako, nije, ali ako imaš podršku obitelji, znaj da ćeš uspjeti.
Još ako i on misli ostati u tvom/bebinom životu, tim više.

Ovaj "moj" se s vremenom izgubio. Tu i tamo se javi, pita za dijete, pošalje robu, igračke i sl. Moji živci su sačuvani, moje dijete odrasta u miru.

Da opet moram odlučiti, opet bih napravila isto što i tada (prije skoro 5 godina). Većina roditelja iz vrtića mog djeteta ni nezna da smo sami, ne zato što to skrivamo, već zato što se i ne razlikujemo od drugih.

Manje ćeš spavati, više ćeš raditi, ali nemoj misliti da je svim udanim ženama bolje i lakše.

Nemoj zatvarati vrata, nastoj s ocem svog djeteta ostati u ok odnosima, ali nedaj da drugi utječu na tebe.

Najvažnije je da slušaš svoje , i donijeti ćeš dobru odluku.

Želim ti svu sreću.