Ja (bez čitanja vaših postova) imam svoj komentar...

Sad upravo jedva gledam, glumila sam danas mini vrtić- moja+2 starije curice. Dakle, 2godišnjakinja+ dvije od 5 i 6 godina. Bila sam animator i djevojčice su se divno zabavile. Trebala im je odrasla ruka da ih spriječi da se ozlijede slučajno, trebala im je odrasla glava da ih upozori na opasnost i odrasle sugestije što dalje kad jedna igra dojadi ili kad jedna igra ode u krivom smjeru i postane luda. Poblesave u sekundi.

Bilo je divno, bilo je vrijedno! Ja sam od onih koji će to jako često raditi radi svoje djece. Ne samo jednom već svaki dan kad uspijem naći djecu i lijepo vrijeme i dobro mjesto. E to je već umijeće spojiti!

Sve ostalo vrijeme kad smo same je upitno. Nekada stignem toliko se posvetiti, a nekada ne. Smiješno je, ali nekada mi provede 3-4 sata s dječjim pjesmicama i brojalicama i crtićima, a nekada ni sekunda ne prođe bez divnih igara. Čitam joj, izmišljam priče, pričam bajke, igramo se s postojećim igračkama, crtamo, plešemo, učimo brojalice, šetamo, tražimo djecu s kojom se igra... ma sto čuda.

Valjda se zato ne osjećam nimalo krivom kad mi nekada "padne sistem" i/ili kad mi treeeeeeba sva sloboda iz bilo kojeg razloga i kad ju pitam: macooooo? hoćeš da ti mama nešto pusti na laptopu? Hoćeš miffy, hoćeš teletabise, hoćeš pjesmice, hoćeš...

Bitno je da se ne pretjera, a KAD se pretjera da se ne ponovi tako skoro!!!