doga, imala si srece. muz ti se zaljubio u tebe i to je bas super.
 |
|||
|
|
|||
doga, imala si srece. muz ti se zaljubio u tebe i to je bas super.
Da, imam velike srece sto me muz voli i zaljubljen je u meneandiko prvotno napisa
to je istina..
Meni se M svidjao i UVIJEK sam ga voljela kao covjeka - ali zaljubljena do usiju nisam bila, 2 godine smo bili u vezi prije trudnoce, ali 'biti roditelji' mi je bio novi pogled na cijelu pricu.. Spavali smo normalno dok nije dosao period kad sam rodila... kazem, opcenito, bilo je mnogo promijena raspolozenja s moje strane.. i kao sto je @andiko dobro primijetila, on je taj koji je spasio cijelu pricu jer me od pocetka beskompromisno voli..
Tesko je sve to natipkati i objasniti.. To je 7 godina odnosa..
Svaka čast čovjeku, ali bez tvoje dobre volje i suradnje ništ od toga ne bi bilo.Da, imam velike srece sto me muz voli i zaljubljen je u mene
Meni se M svidjao i UVIJEK sam ga voljela kao covjeka - ali zaljubljena do usiju nisam bila, 2 godine smo bili u vezi prije trudnoce, ali 'biti roditelji' mi je bio novi pogled na cijelu pricu.. Spavali smo normalno dok nije dosao period kad sam rodila... kazem, opcenito, bilo je mnogo promijena raspolozenja s moje strane.. i kao sto je @andiko dobro primijetila, on je taj koji je spasio cijelu pricu jer me od pocetka beskompromisno voli..
Tesko je sve to natipkati i objasniti.. To je 7 godina odnosa..
Brak je jaram.
Značenje riječi suprug / supruga je doslovce taj - upregnuti su u isti jaram. Eh, sad - ako podjednako nose teret, sve je dobro. Ako jedan vuče, a drugi vrda - ide nekako, ali ne dugo. A ako svatko vuče na svoju stranu - ne ide nikako.
Lijepo je maria rekla - treba RADITI na odnosu da bi on funkcionirao jer prvobitna zaljubljenost prođe, a sve ostalo (poštovanje, razumijevanje, podrška.... pa tek onda ljubav kao zajednički nazivnik) ostane.
S druge strane - nije svaki brak za spašavanje, to isto treba otvoreno priznati. Zato treba zajednički donijeti odluku koja je najbolja za sve umočene.
Vidi stvarno
Paaa, može i drugačije - čitala sam svojevremeno kako se žena na informacijama u školi uvrijedila kad joj je profesor rekao da dovede i svog supruga. Mislila je da je to nepristojna riječ - da je supruga ona koja se pruža uz muža, a suprug onaj koji se pruža uz ženu.Vidi stvarno
Vjerojatno to i nije jako daleko od istine, što se tiče pružanja.... Već je ekipa utvrdila da je seks jako važan dio braka. Bome je i meni.
Iz dugogodišnjeg iskustva propalih veza (prije ove zadnje): zaljubljenost do ušiju baš i nije uvijek prednost. To zna biti plamen koji izgori i onda ostane samo pepeo.Da, imam velike srece sto me muz voli i zaljubljen je u mene
Meni se M svidjao i UVIJEK sam ga voljela kao covjeka - ali zaljubljena do usiju nisam bila, 2 godine smo bili u vezi prije trudnoce, ali 'biti roditelji' mi je bio novi pogled na cijelu pricu.. Spavali smo normalno dok nije dosao period kad sam rodila... kazem, opcenito, bilo je mnogo promijena raspolozenja s moje strane.. i kao sto je @andiko dobro primijetila, on je taj koji je spasio cijelu pricu jer me od pocetka beskompromisno voli..
Tesko je sve to natipkati i objasniti.. To je 7 godina odnosa..
Za dugu vezu je bolje kad plamen tako ne luduje, ali fino grije dugo vremena - tako se može živjeti. Jednostavna usporedba: zar nije bolji kamin koji fino grije od požara koji ti spali kuću?
Kad je čovjek onako preko ušiju zaljubljen, često ne može jasno sagledati mane i prepreke koje smetaju dugim vezama. S vremenom zaljubljenost prođe, a ako ne ostane nešto trajnije (poštovanje, prijateljstvo, zajedništvo, pa tek onda ljubav), ništa od toga.
Da se ponovno rodim, puno bih ranije odabrala osobu koja je iskreno zaljubljena u mene, nego tražila nekoga u koga se ja mogu luđački zaljubiti. Traganje za strašću u mladosti donijelo mi je samo zbirku propalih veza. Tek kad sam se toga okanila, našla sam osobu s kojom sam ostala.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 12.05.2015. at 09:45
Napisat ću ti samo da svekrva nema šta radit u vašem braku,čeprkat po vašem odnosu i odgoju djece.
Potpis na mariu i red meda i red govana.
Nagutala sam ih se od kad smo mm i ja roditelji.
Bilo je gadnih dana, mjeseci. Puno smo pricali. Sad smo jos slozniji i bliskiji.
Ali sam ga pritom od prvog dana do ovog momenta beskrajno voljela. Da nije bilo toliko ljubavi medju nama bilo bi sve otislo u milu mater odavno.
I x na trinu oko intime. Da nema sexa raspali bi se odavno. A pritom se cesce sevimo nego vodimo ljubav. Oboje smo u fizickoj potrebi
a da provaš sa onim magičnim tableticama od lavko,Zenofem?
@skulirana, probala sam te 'zenske tabletice', meni nisu pomogle :D , ali znam djevojku koja ih proizvodi i kaze da vecini zaista pomaze..
meni se cini da ste se vi jako udaljili, a ne radite nista da se zblizite niti ista radite sami oko sebe da shvatite sta se dogada s vama. to zakljucujem po nacinu na koji pises, nista osobno s tobom...to je simptomaticno za nasu kulturu. nacin na koji se gleda na brak je pun zabluda i iluzija.
ako se rastanete ovako, a da ni ne pokusate poraditi na odnosu vrlo je vjerojatno da cete i dalje imati neuspjesne odnose s drugima. a da ne govorim koja ce vam komplikacija biti s djecom, ako ni sada niste u stanju osigurati si vrijeme za sebe. kako mislis da ce ti netko cuvati djecu kad ces zivjeti sama i dejtati okolo jer trazis ljubav? e, pa isto tako rijesi cuvanje djece sada i posveti neko vrijeme sebi i vasem odnosu. i onda donesi odluku.
brak i odnos je puno vise od zaljubljenosti. to jednostavno ne funkcionira po tom principu na duge staze. ti moras voljeti tu osobu, sa svim manama i vrlinama. obicno ljudi kad kazu da ne vole nekoga misle na zaljubljenost. naravno da neces biti zaljubljena u nekoga nakon 10 godina. to je nemoguce fizioloski i psiholoski :D
osim toga, to razdoblje kad su djeca mala je najgore. i zbog stresa i brige oko djece, i hormona vjerojatno.
ali bez obzira na razlog, razgovarajte o svemu, rjesavajte vase nesuglasice, posvetite si malo vremena, izadite negdje na dva sata sami, odite na vikend itd...treba puno vremena i truda da se odnos uspostavi. vi ste oboje ocito dosta pasivni i morate to promijeniti.
naravno, ako i nakon pola godine, godinu, nema pomaka lako se rastanete. ali nemoj sebi i djeci prisutiti rastavu da bi eto naucila da brak i odnos nije ono sto si vidjela na reklami i disney filmovima.
Opet zahvaljujem na svakom postu,svaki od njih otvara neka pitanja.Upravo dogovaramo susret sa bracnim savjetnikom pa cemo vidjet gdje ce nas to odvesti.Moj najveci problem je sad blokada i zid koju osjecam prema njemu.Zbog tisucu razloga i sitnica koje sad ne mogu tu nabrajati + ja sam imala dosta problema kroz odrastanje sa tim nedostatkom ljubavi i vjerojatno to podsvjesno trazim a on mi to nije dao..(sad glumim Frojda ali pokusavam shvatit i sebe)...vidjet cemo sto ce nam savjetnica reci i koje ce nam puteve otvoriti....
Da li si uspjela verbalizirati MM-u što ti treba, na koji način bi ti bila sretna da te se voli?
Možda ti ovo zvuči glupo formulirano, no zaista je važno biti sposoban i znati kako izraziti riječima što čovjeku treba.
micha....baš super. Dobro je popričati s nekim sa strane. Drži se
Ono sto sam ja citala o savjetovanju je da pokusaju uspostavit komunikaciju, razumijevanju ljudi koji ne razumiju sto onog drugog smeta, ne ocekuj tu cudo, morate sami biti voljnji i otvoreni prihvatit savjete, mozda ce bolje objasnit neko ko je prosao
Savjetovanje je u svakom slučaju veliki korak naprijed u rješavanju sadašnje situacije u kojem god pravcu. Već to što oboje pristaju na medijaciju uz prisustvo stručne osobe je velika stvar!
Moj bivši muž nije želio niti pokušati sa savjetovanjem i žao mi je zbog toga.
Sretno, micha!
Tako je bilo i kod mene
Sjajno da ste se dogovorili za taj potez.. Sretno!
Posljednje uređivanje od Doga : 27.04.2015. at 21:01
Odite na predstavu Muškarci su s Marsa, a žene s Venere.
Krenuli kod bracnog savjetnika.Prvi susret prosao ok,poceli lagano nekakvim upoznavanjem nase proslosti.Ja pasivno agresivna (zid koji sam napravila oko sebe) a on ima problematican odnos sa 3 najvaznije zene u zivotu ( mama,zena,sestra)...slijedi nastavak...
Bome sam se trudila iskorijenit pasivnu agresiju, to zna dotuc, valjda ces to prevazic, sretno i javljaj kako ide
kako si je iskorijenila?savjet?
Nisam mare, ali znam i ja - iz vlastitog iskustva:
- ja sam to pasivno-agresivno ponašanje dovukla iz svoje obitelji i trebao mi je savjet kako se nositi s tim (odnos s roditeljima) + kako se osloboditi toga u svom braku.
- pomogla mi je odlična liječnica koja je bila specijalist za obiteljske probleme (baš gledam na internetu - nažalost, ne radi više, bit će da je u mirovini: http://www.poslovna.hr/lite/privatna.../subjekti.aspx )
Nisam dugo išla, deset tjedana, ali žena nam je pokazala kako dalje možemo sami. MM je išao možda 3 puta, ja ostalo sama jer sam baš bila gnjavatorica i trebao mi je netko sa strane da mi to pokaže i prstom. Trebale su mi i upute kako se nositi s obiteljskim nasljeđem (da ne kažem smećem) s obje strane. Sretna okolnost je bila da smo i mm i ja imali otprilike istu količinu obiteljskog tereta (svaki svoje) pa smo nekako našli razumijevanja i uspjeli skupiti snage da se uzajamno podržimo
Kasnije je došlo puno, ali stvarno puno rada na sebi. Nekako sam naučila da to postane sastavni dio života (morala sam se prvo sama sa sobom dogovoriti što želim, što su objektivne mogućnosti, kako to pomiriti, što mi je prihvatljivo.... ali uglavnom na sebi jer drugu osobu ne možemo mijenjati).
Sad zvuči jednostavno - ako hoćemo da je kuća čista, trebamo usisavati, brisati prašinu, prati prozore, kupaonicu itd. Sa životom u obitelji je u biti isto - odnos treba čistiti i to je proces koji ne prestaje. Naravno, trebaju oba partnera otprilike jednako doprinositi (ne financijski, iako ni to nije zanemarivo) i biti voljni čistiti i održavati vlastiti brak. Bez toga - ne bih rekla da je nemoguće, ali je jako jako teško.
Kod koga idete?
Ako smijem znati ?
Imam za preporuciti cak jednu ambulantu.
Mi smo ih prosli nekoliko ali đabe.
Isli smo jednaput i kod psihologa i zena je bila katastrofa.
nije u Zg ako mislite,mi smo u Dalmaciji...psihologica je u Obiteljskom savjetovalistu...dobili preporuku doduse radilo se o radu na samom sebi ali ona radi i privatno kao bracni savjetnik
Išla sam guglat pasivnu agresiju, ja sam definitivno ona druga strana koja eksplodira
"To je posebno frustrirajuće kada je riječ o bliskoj osobi, primjerice partneru. Nakon što se pasivno agresivno ponašanje ponovi određeni broj puta, "normalan" partner obično eksplodira, a ovaj pasivno agresivan ostane miran. Pritom upravo "normalan" partner izgleda vrlo nenormalno. Vrišti, urla, plače jer ne zna kako riješiti situaciju. Zbog takvog ispada, zbog gubitka kontrole nad osjećajima izgleda kao da s njim/njom "nešto ne štima". "
U mojem (izvan)braku ja sam pasivno agresivna, a MM agresivno pasivan.
Za popiz.it.
Evo i ja sam tek sad proguglala o toj pasivnoj agresiji i nisam sebe pronasla u definiciji te osobe.Prihvacam da je to mozda neki oblik u smislu tog zida oko sebe ali kod mene je to vise na emotivnom planu.Nije da cu bas kimati glavom i nikad nista ne reci,uglavnom mi cak i kazu da sam temperamenta i ponekad netakticna tako da mi se te dvije stvari cine kontradiktorne...
Evo, Sirius je već rekla - nije to baš tako kontradiktorno...
Kod mene je bilo ovako: predugo sam durala i šutjela (valjda se i meni samoj gadilo prekapati po onome što me smetalo) a onda bih pukla u maniri "spašavaj se tko može". Morala sam naučiti razmisliti na vrijeme i iskazivati svoje osjećaje na vrijeme i na prihvatljiv način. Morala sam to riješiti SAMA SA SOBOM najprije, pa tek onda s onima oko mene. Ne ide to preko noći.
Zapravo uopce nisu kontradiktorne kako ti se na prvu cini.
Ponavljam.
Ja pasivno agresivan, upravo ovako kako Peterlin piše.
MM agresivno pasivan, totalna kontra.
pa vi sad vidite kako duramo 18 godina...
a slušaj, može se durati još toliko ukoliko čovjeku takva situacija ne smeta ili u protivnom ako smeta nema snage i živaca išta poduzeti po tom pitanju.
moji su živjeli u takvom braku 28 godina i valjda bi još toliko da mama nije iznenada umrla, a ne bi se kladila da godine turbulentnog braka nisu pridonjele tome. ona je bila osoba koja guta i trpi radi obitelji, a stari je bio taj koji je sve emocije istresao ko od šale. nju je s 54 godine pokosio moždani udar, a on je i danas s 85 godina vitalan i zdrav koliko može biti čovjek u tim godinama. i jedan i drugi su zapravo bile kvalitetne osobe i dobri roditelji, ali njihov brak je uvijek bio zona napetosti. jednostavno su bili toliko temperamentno različiti da su jedno iz drugog izvlačili one najgore osobine. u njihovo vrijeme nije baš bilo popularno ići na ikakva bračna savjetovališta pa je duralo koliko je duralo :/
hoću samo reći da ja jednostavno ne bi mogla tako živjeti i hvala nebesima ne moram. zato mi se ovo sa stručnom pomoći čini kao dobar put.
E, osla pasivna agresija, nakon molbi, trazenja, ljutnje, suza, dosli prigovori, aaa
al sve je dobro dok se govori, razgovara..sutnja ubija
Tako je, treba razgovarati, to je mene MM učio (i dalje me uči) već dugi niz godina.
On bi i na dupe progovorio, no i to ponekad ima svoju cijenu jer često povrijedi slušaoca jer nema mjeru u sipanju primjedbi.
Teško je pronaći neku zlatnu sredinu no svakako je razgovor pa i svađa puno bolje od šutnje.
Upravo tako, koliko god otrcano zvučalo-najvažnija je komunikacija. Pod tim "komuniacija" se nekako misli da je to fina čašica razgovora(bar neke moje frendice tako misle) uz kavicu pa nakon toga sve divno i bajno... kod nas je komunikacija sve samo ne držati u sebi. Van sa svime- i ono što te smeta kod njega a i ono drugo-zbog čega ti je najdraži na svijetu, jer svi smo skloni nekako prigovarati samo a onda kad se samo prigovara druga strana nakon nekog vremena prestane slušat,nakon toga i onaj koji prigovara prestane raditi to na glas i eto za čas nema komunikacije.
Meni je moj muž znao reći da nisam normalna(u smijehu) jer bi mu prvo prigovarala oko nečega a onda bih mu za pola sata rekla da je najdivniji na svijetu.. jer pazi ironije-teško mu je npr. pokupit prljave čarape ali mu nije teško u 10 navečer otić do benzinske i kupit mi sladoled ili omiljenu čokoladu jer sam ja rekla kako mi se baš to jede(dobro... većinom usput i sebi kupi cigarete ali bitno je da swe sjetio i mene :D)
Posljednje uređivanje od dodagoda : 07.05.2015. at 10:31
Kakva god bila svadja, ljutnja, idenje na zivce, ili drugi problemi, znamo da se volimo, ne znam kako bi bez toga
ja sam znala i sutnju postovati, svakom treba mrvica tisine i mira, i meni, al treba postojat mjera u tome, duga sutnja bi me uvrijedila i povrijedila, to smo zato maknuli, nama je dolazak djece bila velika promjena i polako se vracamo u normalu, tek smo tad shvatili nase razlicitosti, al i to je nekad dobro
trud, volja, govor pa ide
e da, te velike male sitnice ugadjanja puno znace
Posljednje uređivanje od mare41 : 07.05.2015. at 13:21
Eh da, mjera, ja sam glupača znala šutjeti danima o važnim stvarima, što radi kukavičluka da se suočim, što zbog nasljeđenog idiotizma u glavi ...
Bem ti familiju što me (ne)odgoji...
A svi smo s korijenima odgoja, pa radimo na tome, ja npr ne znam cavrljati pa se meni to stavlja kao prigovor da sutim
Ja znam čavrljati, ali ne znam progovoriti o bitnim stvarima i nisam toga bila svjesna sve dok mi psihijatrica to nije ukazala. A istina je i to mi se događa i u drugim sferama (ne samo brak nego npr. posao). Tako da treba raditi na sebi. Ostalo se kasnije često posloži (ne uvijek, ne svima, ali često).
Budući da je ovo tema "kako dalje bez ljubavi", moram samo reći da sam u mladosti imala velikih problema prepoznati trenutak kad treba početi razgovarati o problemima, čak i kad je bolje neku vezu prekinuti. Prečesto sam dugo gutala sr*nja koja nisam trebala, a onda bi mi se zamračilo pred očima i sve bih zatrla do temelja. Tek kad sam naučila drugačije, uspjela sam ostvariti vezu koja je potrajala (i traje).
Hoću reći - treba čovjek sam sa sobom, pa tek onda i s drugom osobom pošteno i iskreno raspraviti što ne valja, da li ima nade, što treba učiniti da se veza spasi i slično. Moraju oboje biti zainteresirani i voljni potruditi se. Ako se ne nađe "kritična masa vjere i dobre volje" potrebna za spašavanje veze - čini mi se da je zdravije pošteno i otvorenih karata priznati da je situacija beznadna (tek nakon što se sve ostalo pokušalo) i razići se kao ljudi, dati sebi i drugoj osobi novu priliku.
Trebalo mi je pola života da to naučim.
I ja još učim, i trudim se vježbati svakodnevno. Nekad posrnem ali uvijek priznam pogrešku i potražim uzrok problema pa se suočim sa njime i pokušavam biti što bolja osoba.
A MM se čudi što ja sa 19 godina nisam kužila međuljudske odnose...
zezam ga da je on rođeni mudrac, kak je sve micek kužio od malih nogu... pravi frajer
zato sada mi Peterlin "kupimo" tvoje životne mudrosti
He he he...nisi jedina! Ja sam si nabavila knjige (to je u mom stilu - ja sam teoretičar):
Daniel Goleman: Emocionalna inteligencija
William Glasser: Teorija izbora
Maya Phillips: Emocionalno usavršavanje (ta je odlična, ima unutra vježbi kako čovjek može sam sebi pomoći)
Nakon toga je došla Mudrost menopauze, he he he....
Kad sve naučim, mogu mirno pod ledinu! Ali za sada mi je baš dobro. NIKADA se ne bih vratila u mladost, nema šanse!
Posljednje uređivanje od Peterlin : 07.05.2015. at 15:23
Da krenem čitati napisanim redoslijedom?
Mhm, a da počneš s menopauzom, mrgreen? (Fuj me bilo...ali to mi je stvarno bila dobra knjiga, kao i knjiga Erice Jong "Strah od pedesete")Da krenem čitati napisanim redoslijedom?
A sad ozbiljno (ne zbog tebe, nego zbog svih koji čitaju ovaj topic): svatko od nas si traži svoj način kako zna i umije. Meni je to čitanje pasalo. Ne povjeravam se nikome. Nisam tip koji bi razgovarao s prijateljima (mogu slušati druge, ali o sebi sam više napisala na ovom forumu nego ikada ikome rekla). Nisam tip koji bi razgovarao s članovima obitelji - to pogotovo nisam, iako učim kako to činiti (zbog djece, zbog njih je to važno).
Ja sam sustavno tražila literaturu (to i inače činim - tako kuham, tako sadim cvijeće, tako odgajam djecu... sve "by the book"), pročitala sam još gomilu knjiga o samopomoći i u svakoj sam našla neko zrnce koje me se dojmilo.
Ima još tih knjiga - Wendy Grant: Kako riješiti sukobe i pretvoriti ih u suradnju. Iz nje pamtim karikaturu - tata iz auta galami na sina jer je natraške nešto pregazio na kolnom ulazu, a klinac kaže "Ne, tata, nisam ostavio bicikl pred garažom, to su bili tvoji štapovi za golf!" Često je se sjetim kad poželim grindati na muža, pa idem provjeriti nisam li ja negdje ostavila neke štapove za golf pred garažom.
I tako dalje...
Posljednje uređivanje od Peterlin : 07.05.2015. at 15:51
Mene muči kronični manjak (čitaj: potpuni nedostatak) bliskih prijateljica, sa majkom nisam tak bliska, jednostavno nemam žensko rame za plakanje pa si mislim kako pretvoriti MM-a u rame za plakanje...
Ili se hvatam knjige...
Da, razumijem ovo dobro - to je problem... Mene muči potpuni nedostatak vremena za kontakte sa starim prijateljicama (ali ih održavamo koliko možemo), što je posljedica činjenice da više nismo fizički blizu jer živimo u različitim gradovima, pa se ne opterećujemo dnevnom problematikom.
Što se tiče mame i svekrve - ja sam često NJIMA rame za plakanje (ipak su to gospođe u godinama), a ostali članovi obitelji su svi muški - tri generacije. I na poslu mi je društvo pretežno muško, tako da dobro to razumijem. Ali ti bar imaš žensko dijete, ja mogu čekati samo snahe kojima ću biti zločesta svekrva!
Meni ovaj forum nadomješta žensko društvo. MM je ok - s vremenom smo si našli način komunikacije koji je zadovoljavajući, ali TREBA imati i drugo društvo, izvan obitelji, izvan posla. To i meni često fali.
Moram priznati da što mi je kćer starija (10 godina) to mi je sve više kao prijateljica. Mogu sa njom o svemu porazgovarati (ali zbilja o svemu) i otvoreno mi i razumno odgovara i zapravo mi sa tim svojim otvorenim komentarima pomaže da objektivno sagledam neki problem.
Nadam se da ćemo uvijek biti tako bliske.
He he , moj jadnik ima čast da prvi mora saslušat sve moje muke, ideje i ev. problemeonda to tek kanaliziram dalje po frendicama. Mislim da mu se kosa digne na glavi kad mu dođem sa teškom dilemom da se ošišam ili ne.
Mislim da je suvišno naglašavati da prijateljski odnos nikako nije samo žaljenje i traženje savjeta i pomoći nego i hvaljenje dobro učinjenim djelom, dijeljenje veselja i užitka.
Naravno da neću sa kćeri pričati o intimnim problemima sa njenim ocem, no ne vidim zašto se ne bih u kratkim crtama požalila da sam umorna od posla, da bih u svom životu promijenila neke navike i slično...
Imaam sestru ali kao da i je i nemam, više mije zla u životu napravila nego dobroga i svjesna sam da nikada nećemo imati ni korektan a kamoli topao odnos. Gotovo je isto sa mojom majkom, no nju valjda šilje pozne godine (73) pa se boji starosti odnosno staračkih problema i malo se smekšala odnosno postala je svjesna da i ona mora pružiti ruku ako želi uspostaviti ikakav odnos samnom i mojom djecoom / njenim unucima, a ne samo čekati da netko drugi zapali lulu mira.
Eh, zabrazdili smo u prethodnu generaciju + povezali slijedeću, ali to je bilo za očekivati. Svi mi nosimo svoj "paket smeća" i dio toga preselimo dalje svojoj djeci... Trudimo se ne raditi greške koje su radili naši roditelji, pa napravimo istu količinu nekih drugih... i tako to ide. Silom prilika se kod rješavanja problema u odnosu povuče "za rep" i primarna obitelj. Ne možemo ih birati, ali možemo odabrati način kako ćemo se s njima nositi.
Evo linka na prastaru temu o knjizi Otrovni roditelji: http://forum.roda.hr/threads/8936-Kn...je-netko-citao
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
