Nova sam ovdje i evo nadam se ponekom dobrom savjetu od iskusnih forumašica. Ja i suprug smo došli do razgovora o raskidu našeg braka.Imamo dvoje male djece 5 i 1,7 mjeseci.Muž misli da se sve može srediti i da možemo imati dobar brak a ja sam osoba koja može puno trpiti ali evo došla sam do zida i ne znam kako dalje.Otvoreno smo razgovarali o puno toga.Meni su se godinama skupljale neke stvari ( na koje bi se tužila ali nisu nikad bile ozbiljno shvaćene) i sad mi je dosta.Nema više ljubavi.On nije loša osoba,kao otac je predobar ali ja ga ne volim.Iscrpila me svekrva,njegovo sitničarenje,njegovo govorenje kako se ja moram ponašati prema njegovoj majci,sve njegove odluke su super a moje nisu.Ukratko mislim da me je previše vremena uzimao zdravo za gotovo i ja sam sad pukla i ne mogu više.E sad sa par njih s kojima sam razgovarala kažu bračna kriza,treba pokušat zbog djece ali u meni je problem što ja njega ne volim.Mi i nemamo sex.odnosa još otkad sam zatrudnila sa malom ( znači 2,5 god ) i doslovno živimo kao cimeri koji imaju zajedničku djecu.On kaže da misli da se može sve popraviti,da nije sve to tako veliki problem..a ja sam već 80% van tog braka znači srcem sam već otišla a ovo kao što činim je zbog djece.I onda se pitam da li je rješenje biti u braku zbog djece i biti nesretan?A još sam mlada,nadam se nekom sretnijem životu a ne da me muž iscrpljuje na sve načine.Sva sam zbrkana ali evo da li je netko bio u toj situaciji,ima li tko kakav pametan savjet.Jedna mi je prijateljica rekla da pokušam sa sexom ali kako ću i to?Imam osjećaj kao da me netko tjera na ugovoreni odnos i moram spavat s nekim prema kome ne osjećam ništa?Da li se može živjeti bez ljubavi, kako osoba koja živi bez ljubavi može sretno odgajati djecu?Sad su još mali ali što više čekam bit će gore i više će razumijeti...nadodat ću na to još da sam od 15 god. živjela skoro pa sama i ne bojim se biti sama sa djecom ( radim,imam stan u svom vlasništvu)...