@micha, ovo sve sto pises je kao da citam sebe otprilike.. Ja sam neplanirano zatrudnila i preko noci sam morala prihvatiti da je covjek u kojeg nisam zaljubljena otac moga djeteta, da selim k njemu, da mi se zivot okrenuo naglavacke..

Imala sam takodjer momenata da mi je bilo grozno spavati s njim.. tek toliko da se odradi, njemu za volju, a nisam tip kojem je sex cisto fizicka potreba, tako da su mi to bili stresni momenti..

Prije dvije godine doslo je do toga da sam ga napustila, medjutim nakon godinu dana opet smo poceli zivjeti skupa.. Taj prekid mi je ukazao na dosta toga..

Konacno smo pokrenuli skroz otvoreni razgovor potpuno novoga tipa i sve se izokrenulo - naravno da je tome ocito bio potreban cijeli prijasnji proces ranjavanja i zarastanja - odnos nam se promijenio nabolje..

On se toliko trudi, sto god da mu samo spomenem kao manu ili ukazem da mi negdje npr. ne pomaze, on to automatski mijenja i podilazi - koliko on to moze i zna.. Ja sam se takodjer trudila poraditi na svojim greskama na koje mi je on ukazao.. i nekako se sve poslozilo..

Sada: volim ga kao osobu, oca, partnera.. cijenim ga sve vise i kao da se zaljubljujem.. ali to je i dalje proces na kojem radimo.. koji nikako ne podrazumijeva da nema uspona i padova..

Ukratko, mozda bi bilo dobro da se razdvojite na neko vrijeme, pa vidite kako ce ici. Osobno mi je to mnogo pomoglo, sagledati samu sebe, sebe kao majku te okolinu koja me prihvaca u novoj ulozi..

Nikako se nije lagano rastati i otici, mi smo isto tipovi koji se ne svadjaju, suradjuju i mogli smo cimerati do kad nas volja, ali to nikako ne ide (jer probali smo i tako).. a sto se tice djece, slazem se s @tangerinom..