Postaje kao ja...a s tim se teško boriti

[casa]

Pa, mali ima 6 godina i sam je krenuo do dućana udaljenog 20 metara od kuće u kojem je mama... Mislim da si ti ta koja drami i pretjeruje... To je zapravo malo dijete kojem je protjecanje vremena u samoći drugačija kategorija nego odraslom.
Sama imam jednog nezadovoljnika i otkad imamo dijagnozu lakše mi je. Samo lakše, a i dalje mi je jako teško. On je dijametralno suprotan karakter od mene i muža. Najveći pomak se u našim životima dogodio kad je počeo tečno čitati, jer otad zapravo dosta vremena provodi čitajući. Mislim koliko vremena može provoditi četverogodišnjak. Usput, otkako su nakon vježbica koje sam ja radila s njim kući, i vjerojatno samog vremena, nestale neke baš onako meni zabrinjavajuće ponavljajuće radnje, neke šize koje su bile vezane za razinu vode u čaši i sl. cijenim njegove normalne šize. Baš ih cijenim... Kao da mi je u zadnjih godinu i po laknulo... Najozbiljnije sam neko vrijeme bila uvjerena da će poremećaj iz pervazivnog spektra za koju godinu postati pravi autizam. A nije, nekako se izbavio iz tih ponašanja.
Sad zvučim jako idilično, a daleko smo mi od idile. I sigurno je da je naš cjelokupni obiteljski život mnogo nesređeniji, živčaniji i sfrustriaran nego što bi bio da je treći sinak više kao prva dva. Možda ovo zvuči grubo, ali uistinu je tako. I znam da mi kao roditelji ne bismo trebali dopuštati da se to događa, ali eto mi smo na našem maksimumu i opet jasno vidim kako idilična jutra nestaju pred nezadovoljnikom.