Citiraj Evelina prvotno napisa Vidi poruku
Niste shvatili.

Ne mogu mu dati povjerenja jer se ne drži dogovora. Ni u čemu. Nikad. Ni u če-mu.

Pa sam išla sa suprotnim, ajde, dat ću mu više povjerenja. Možda mu treba više samostalnosti. Ali ne drži se dogovora. Dogovor je bio da čeka doma. A ako se nešto desi, da ode susjedi na vrata.

A šta napravi? Ode me van tražiti.

To mene muči, što mu ništa ne vjerujem.

Edit, mogu valjda i ja negdje zvučati kao dijete.
Možeš. Ali ne bi trebala u gotovo svakom postu zvučati tako. Vjerujem da ti je forum mjesto za ventiliranje, što vjerojatno nije daleko od istine, pa na trenutke zvučiš gore nego što stvarno jesi.

Ne kažem da si nužno dio problema, ali moraš postati dio rješenja - sviđalo se to tebi ili ne... Muževe i žene biramo, prijatelje biramo, djecu NE biramo. I ne sviđa nam se uvijek kako su ispali jer nisu glina da ih možemo oblikovati. ALI možemo i trebamo utjecati na njih. Jer mi smo roditelji i naša je odgovornost za njih. Barem do punoljetnosti.

Ja imam dva različita djeteta - to sam već napisala. S jednim smo imali jednu vrstu muke, s drugim drugu. Nije išlo glatko. Odgoj je izazov. I ne postoji "kuharica", set uputa koje pale za svako dijete, nego je to nešto što se kroji po mjeri. Odgoj većini nas pomogne da postanemo bolji ljudi. Ali nitko nije rekao da je to lako. Jer nije. Jer zna biti svakako... Moramo dugo isprobavati i "tražiti ključ" samo za naše dijete. I kad mislimo da smo ga našli, dijete malo naraste - okrene ploču i sve iznova... Na neke stvari (karakter) ne možemo utjecati. Ali ima hrpa toga što možemo i trebamo činiti. Ako ne ide bez pomoći, tražimo pomoć - naši roditelji, obitelj, forum, stručnjaci, vrtić, škola....

ALI kad sve to prođe, ostajemo samo mi i dijete/djeca. Oni su naša odgovornost. S vremenom, kako rastu, i oni polako preuzimaju svoj dio odgovornosti za naš odnos, ali mislim da je dob od 6 godina prerano da dijete opteretimo time.

Moraš sama sebi pomoći. Ako ne drugačije, odmakni se malo. Nađi sebi prostor da možeš prodisati i skupiti snage za svoje zahtjevno dijete. Nađi vremena za nešto što te veseli, ali izvan kuće (tako da se ti i sin odmorite jedan od drugoga). Štajaznam - ja idem na jogu 2x tjedno već deset i više godina, u večernjim satima tako da u te dane mm s dečkima priprema večeru i to su njihovi dani.

mm ima neke svoje zanimacije koje ga povremeno drže dalje od doma pa sam tada ja sama s djecom. Imamo vikendicu koju smo nabavili kad smo se sreli s problemom premalog broja kvadrata, ali ne stignemo tamo boraviti koliko bi htjeli. Snalazimo se nekako. Nije uvijek lako, nije uvijek ugodno, ali ide. Baš sam neki dan s mm-om razgovarala o tome kako se naš mlađi (karakter Paje Patka - šizio je na previše stvari - slično kao tvoj sin) lijepo razvio u osobu s kojom se čovjek sada može ugodno družiti. ALi trajalo je to desetak godina. Desetak godina gurkanja, natjeravanja, motiviranja, pokazivanja dobrih uzora, iznalaženja krivina, desetak godina prečestog zanemarivanja potreba starijeg sina (ali tako je to - nužno svakom djetetu daješ ono što treba, a ne trebaju svi jednako, ni tematski ni količinski).

Sretno i ne odustaj ni od sebe, a još manje od djeteta. Zaslužili ste bolje, samo se morate oboje uvjeriti da to i možete.