Citiraj enela prvotno napisa Vidi poruku
Ja cu s druge strane ograde reci: sto bi dala da moji ucenici s IP i PP imaju takve papire!
Na pocetku svake skolske godine procitam nalaze ucenika kojima predajem. Do sad je samo jedan ucenik imao nalaz s detaljnim uputama (nije bio nalaz privatnika). Svi ostali nalazi (mislim na dio s naputcima) izgledaju ko da su copy-paste, sve nesto opcenito. I onda nabadam.
Program za svakog ucenika s IP i PP trebamo napraviti u prvih mjesec dana, a ja za to vrijeme polovicu ucenika vidim najvise sest puta!
Procitam svaku ovakvu temu i cesto nadem nesto sto mogu iskoristiti.
Zao mi je da i djeca i vi morate rjesavati tolike probleme, ali vjerujte, slabo smo educirani za takav nacin rada. A neki od nas se trude vise, neki manje.
I mislim da nije lose razgovarati s predmetnim nastavnikom. Tko zna sto se sve izgubilo u prijevodu roditelj-strucna sluzba-nastavnik.
Moje roditeljsko iskustvo je potpuno isto!

Puno je djece bez papira koji bi se spasili (skupa s profesorima) da imaju papire. S druge strane - samo da kažem kako se dobivaju detaljne upute: to nije napisano u rješenju ministarstva o posebnom obliku školovanja. Tamo piše samo dijagnoza, recimo F81.0 (specifične teškoće čitanja) ili F81.1 (specifične teškoće izgovaranja) - ali NEMA onoga što je osoblju škole potrebno, nema "kuharice" u kojoj bi pisalo ovako nešto

"Zbog kratkog intervala pažnje preporučuje se pismeni ispit provoditi u trajanju do max. 20 minuta" ili "zbog teškoća čitanja preporučuje se pretežno usmeno ispitivanje".

Daklem, kad su zakoni pisani - dobro se mislilo, ali provedba šteka jer su opet sve pokušali utrpati u dvije vreće: IP i PP

Profesori ne moraju biti defektolozi, logopedi i psiholozi... Oni trebaju dobiti JASNE UPUTE što im je činiti. Ali ni sve ove struke to ne mogu znati nakon jednog pregleda. Da bi npr. logoped napisao upute, treba dijete pratiti neko vrijeme, mjeriti interval pažnje, mjeriti kratkotrajnu memoriju (imaju oni svoje metode), isprobati što pojedinom djetetu odgovara i tek onda osmisliti metode koje su najbolje za upravo to dijete, pa onda s roditeljima i školom utrenirati dijete da se time i koristi.

Neke stvari se mogu popraviti, druge se ne mogu. Ako je dijete nagluho ili slabovidno ili ima štajaznam hemiparezu - te stvari ostaju, nema tu napretka. Svrha je škole da takvu djecu osposobi da funkcioniraju najbolje što mogu i da danas-sutra budu osposobljeni (oni koji mogu) za samostalan život i neko zanimanje koje im odgovara, bez obzira da li imaju PP ili IP. To su godine i godine truda...

Ono što mi NIKADA nije bilo jasno - zašto društvo (ne samo školski sustav) ne uloži maksimum u osposobljavanje te djece, da oni danas-sutra nisu na teret obitelji i društvu? Očito za to treba vremena. Nešto se radi, ali to još uvijek nije dovoljno, tj. ima puno prostora za poboljšanja. Ne znam za sve škole, ali u školi gdje su moji sinovi (a to je mala škola bez puno logistike) napravili bi uvijek zakonski minimum. Ostalo je bilo prepušteno dobroj volji pojedinih učitelja i profesora, koji za to nisu bili ni educirani, a još manje je njihov trud bio prepoznat i nagrađen. Nadam se da će se to kad-tad promijeniti. Ne bih se usudila tvrditi da je sve više djece kojima treba pomoć, ali nužno treba polako mijenjati školski sustav koji je još uvijek marijaterezijanski i ne baš dobro prilagođen potrebama 21. stoljeća. U praksi - pa valjda ta kriza ne bude trajala do sudnjeg dana.... Nadam se da će se naći sluha i za školstvo, ili barem za pojedince u tom sustavu koji bi mogli i htjeli više.