Na žalost prošla sam baš to... 5-6 dana prije punkcije u stimuliranom postupku poginuo mi je brat... Zivio je van Hr pa sam taj dan otputovala bez lijekova ne misleći o ničemu. Slijedeći dan sam se čula sa svojim dr da mu javim da ne dolazim, ali me nagovorio da tamo kupim lijekove i nastavim te da dođem na punkciju ( ionako smo se vraćali zbog sprovoda) te da ćemo zamrznuti embrije i vratiti ih kad malo dođem k sebi. Iskreno ja u tom trenutku nisam bila sposobna ni razmišljati ni donijeti nikakvu odluku, ali me cijela obitelj jos pritisla pa sam tako i napravila... Nakon bolne punkcije na kraju nije nista bilo za zamrznuti-jednostavno nisu bili kvalitetni niti su se razvijali..stres je učinio svoje. Nakon toga meni je dugo trebalo da se oporavim i nastavim živjeti svoj život.. Na slijedeći ivf sam išla nakon više od godinu dana i taj sedmi je bio dobitni ! Valjda sam imala pomoć od gore...
Iako već unaprijed znaš da je nešto neminovno ipak je to jako stresno razdoblje, ali opet ovisi od čovjeka do čovjeka, ljudi su različiti...
Kako god odlučila-želim ti svu sreću!