NIsko samopouzdanje

[Bumbalu]

Pozdrav,
trebala bi provjerenu metodu ili savjete (najbolje od psihologa, kojeg sad nismo u mogucnosti posjecivati) kako se rijesiti vrlo niskog samopouzdanja kod djeteta (decko 10 god).
- ne zeli npr ni na kakav sport jer zna unaprijed da ce biti najgori da ce mu se svi smijati
- ne zeli se druziti od straha da ga ne prihvate u drustvu
- nikakva aktivnost ga ne zanima jer zna da je on u tome najgori
- otpor pri ucenju, sve mu je naporno i bezveze i svi su u svemu bolji od njega i nitko ga ne voli
eto tako to izgleda otprilike

[sorciere]

bumbalu, mislim da će biti teško bez psihologa. ovo meni ne djeluje baš tako bezazleno, i rješivo "self help" metodom.
napisala si posljedice. a uzrok? nije došlo samo od sebe.

[sirius]

Meni to izgleda kao negativni perfekcionizam. Svakako bi bilo pozeljno potraziti savjet psihologa.

[Bumbalu]

Znam Da Bi psiholog bio idealan Ali napisah da nam je sad nedostupan, rado bi da netko Tko je imao takvu situaciju I Tko ima iskustva napise sto je pomoglo I na Koji nacin...

[sirius]

Pomoglo je otkrivanje i razumjevanje tocnog uzroka takvog ponasanja. Te nakon toga pohadanje radionica kod psihologa ( za dijete i roditelje). Ali to je problem koji se najcesce ne rjesava, nego se nauci nositi sa njim (ali
stalno isplivava ponovo i ponovo u odredenim razdobljuma zivota).

[Beti3]

A da pokušaš postepeno?
Polako promijeni sebe, tatu mu, dede, bake...neka mu nitko ne govori, ni ne pokazuje da ne valja. Pa, iako smatraš da ne valja ništa ( ili nešto) što on radi, probaj svim svojim snagama to ne pokazati. Ni rječju, ni pogledom, ni gestom, ni držanjem tijela. Ne govorim o situacijama koje su opasne ili nezakonite . Nego, u svakodnevnom životu.

U ovim godina mu još uvijek ti možeš vratiti samopouzdanje, za dvije godine će to već biti gotovo nemoguće bez pomoći stručnjaka.

Hvali ga, za najmanje dobre stvari, ali svaki dan. Sigurno nešto dobro napravi.
Ne uspoređuj ga sa bratom, sestrom, onim tamo djetetom, on je osoba za sebe i neka zna da ti je dobar takav kakav je.
Nemoj ga tjerati na aktivnosti, probaj s njim igrati nogomet, badmington, bilo što i pohvali kad napravi dobar potez. Ne popuštati, samo prilagoditi snagu njegovoj.
Ne kuditi, ne držati prodike, ne ga ponižavati.

Dugo je to 10 godina u kojima je izgubio vjeru u sebe. Trebat će puno da je povrati. Ako vidiš da ni oko 6 mjeseci tvog promijenjenog ponašanje nije pomoglo djetetu da postane bar malo samopouzdaniji, pregrizi sve i potraži stručnu pomoć. Ma koliko ti trebalo vremena i novaca za nju.

Kad dođe pubertet, bit će nemjerljivo teže.
Pokušaj naći neke knjige o samopouzdanju, ima ih i u knjižnici.

Teško je to prihvatiti, ali za razvijanje dječjeg samopouzdanja odgovoran je isključivo roditelj, svojim postupcima od prvog dana djetetova života. Dijete mora imati čvrstu ruku koja ga odgaja, ali punu ljubavi i povjerenja. Znam, lako je to napisati, a puno teže sprovesti, ali može se.

[jelena.O]

A da pokušaš postepeno?
Polako promijeni sebe, tatu mu, dede, bake...neka mu nitko ne govori, ni ne pokazuje da ne valja. Pa, iako smatraš da ne valja ništa ( ili nešto) što on radi, probaj svim svojim snagama to ne pokazati. Ni rječju, ni pogledom, ni gestom, ni držanjem tijela.

kak se to radi?

[sirius]

Za razvoj djecjeg samopouzdanja i slike o sebi NIJE niti u ludilu odgovoran samo roditelj!
Zato i preporucam porazgovarati sa psihologom koji ce objasniti kako djete stvara sliku o sebi.

[cipelica]

mislim da su metodice i usputni savjeti samo mazanje očiju. sa psihologom trebaju temeljno prvo poraditi roditelji pa pomalo uključivati dijete.
ja nemam baš sluha i ne znam dobro pjevati.
mislim da mi ne treba laskanje kako ipak dobro pjevam
mislim da mi ne treba priča kako pjevanje nije važno
mislim da trebam neko vrijeme za tugovanje što profesionalno pjevanje nije za mene. trebaju mi roditelji (okolina) koja ne procjenjuje non-stop nego naprosto voli i podržava. treba mi sloboda da pjevam ako želim i ne pjevam ako ne želim... i sve to u dobi od 1, 2, 3 ,5, 7,10.. godina
ne znam dobro voditi loptu...
imam veliki nos...
marina mi ne želi biti najbolja prijateljica...
ne razumijem matematiku...
puno emocija dijete treba proraditi do desete godine. olakšat će ako u nečemu pronađe žar. ali i sa žarom za gimnastiku treba vrijeme za tugovanje što sa 4 godine ne može samo u trgovinu, što je brat stalno stariji od njega, ....

iako se kao roditelji trudimo i dajemo sve od sebe nesvjesno možda griješimo. možda je spoj osobnosti djeteta i naše osobnosti jako zahtjevan. možda dijete samo u jednom dijelu života nije dobivalo ono što je trebalo. možda je dijete naprosto s tom sklonošću rođeno...
dobar psiholog možda može otkriti uzroke i potaknuti pozitivne procese u vašoj obitelji..

[zasad skulirana]

Bumbalu, ti ako se nevaram živiš u Irskoj ( i to relativno friško), to je pretpostavljam kulminiralo otkad ste preselili?

[Bumbalu]

taj problem je postojao i prije preseljenja, tocnije javio se negdje u vrticu.
Nismo u HR i zato mi je pisholog nedostupan - pogotovo za dijete jer ne prica u toj mjeri strani jezik , pa bi eventualni razgovor ili radionica bez moje prisutnosti bili beskorisni.
Neko predburtetsko stanje je vec tu: mene niko ne voli, svi me mrze, svi mi se rugaju i smiju, ja nisam cool, nitko meni ne zeli dodati loptu, ja sam najgori u svemu itd.

[Peterlin]

taj problem je postojao i prije preseljenja, tocnije javio se negdje u vrticu.
Nismo u HR i zato mi je pisholog nedostupan - pogotovo za dijete jer ne prica u toj mjeri strani jezik , pa bi eventualni razgovor ili radionica bez moje prisutnosti bili beskorisni.
Neko predburtetsko stanje je vec tu: mene niko ne voli, svi me mrze, svi mi se rugaju i smiju, ja nisam cool, nitko meni ne zeli dodati loptu, ja sam najgori u svemu itd.

A sto voli raditi?

U cemu je dobar?

Sto ga zanima?

***

Mi smo imali takvu situaciju, ali smo imali dostupnog psihologa, i to na uputnicu (Suvag). Moj mladji sin se uredno toga rijesio, kao i frustracija zbog svojih teskoca citanja. I dalje ima nesto teskoca, ali vise se time ne opterecuje. On se samoozljedjivao i bilo je stvarno gadno, ali to je bilo u dobi od devet-deset godina, ovako kako je tvoje dijete sada staro.

Probaj potraziti pomoc u skoli - ne znam kako su tamo organizirani, ali ima vjerojatno neki strucnjak ili ucitelj, razrednik - bilo tko da te moze uputiti dalje. Sad je kraj skolske godine, pa mozda djetetu jedino treba predah. Znanje jezika nije bitno za radionicu. Mozda ga bas to kolje - cinjenica da ne zna jezik kako treba i da tu nema brze i nagle pomoci.

Bitno je naci mu nesto u cemu je dobar i sto voli. (Moj sin je to nasao u glazbenoj skoli - tamo je bio najbolji na svom instrumentu od prvog razreda do zadnjeg. To mu je bila najbolja psihoterapija - rad. A plakao je kao kisna godina kad se upisivao, jer ga nisu primili na instrument koji je zelio, nego drugii, za koji se pokazalo da mu bolje odgovara.)

***
Iskoristi ljetne praznike da djetetu nadjes neku aktivnost koju voli, gdje ce USPUT poboljsati jezicne vjestine. Pitaj u skoli sto bi se moglo naci. A djetetu reci da nije problem to sto on ne zna jezik okoline nego sto se s tim opterecuje. Uostalom, njegova okolina ne zna NJEGOV jezik, pa se time nitko ne opterecuje. To je sve stvar stava - treba razmisliti kako djetetu objasniti te stvari na prihvatljiv nacin. Moj sin je naucio zivjeti sa svojim smetnjama (ljevak je, ima odredjene poteskoce citanja - nije to teska disleksija, ali ne moze citati tekstove tako brzo kao djeca bez smetnji + ima visok faktor greske, ali je zato odlican u ucenju tekstova napamet + odlican recitator). Psihologica mu je pokazala kako da u sebi nadje jake strane i kako se sustavno moze zauzeti za sebe, a i mi doma smo ga na to poticali: ako dobije ocjenu iz pismenog kojom nije zadovoljan, javlja se da odgovara usmeno...

Nesto slicno ces morati kreirati i za svoje dijete - naci neku aktivnost u kojoj je BOLJI od ostalih. Ako tako nesto ne postoji, onda neku u kojoj uziva. Bitno je prevladati pocetni strah. Sad valjam napamet - mozda u tvojoj okolini ima neka ljetna skola jezika za useljenike, nesto gdje ce biti u istom polozaju kao i drugi ili bolji od ostalih. Malo se raspitaj...

[BP]

Thanks Peterlin, ma njemu je dosta toga problem - jako slabo pamti, rjesava zadatke samo da ih se rijesi a ne da nauci. Tablicu mnozenja vec ucimo 2 godine i on opet i opet radje ide zbrajati nego jednostavno da zapamti. Sve zeli rijesiti linijom manjeg otpora..

[sirius]

Thanks Peterlin, ma njemu je dosta toga problem - jako slabo pamti, rjesava zadatke samo da ih se rijesi a ne da nauci. Tablicu mnozenja vec ucimo 2 godine i on opet i opet radje ide zbrajati nego jednostavno da zapamti. Sve zeli rijesiti linijom manjeg otpora..

Uci ga tablicu mnozenja po visekratnicima, a ne napamet.
On zapravo radi logicno i ispravno, kasnije ce mu to super dobro doci.
znaci ucis ga da mnozenje nabraja kao po ljestvici
2X3-6
3x3-9
3x4-12
... Itd , do broja koji mu treba. Kad se tako automatizira, nece mu trebati vise vremena nego da zna napamet.
( a ovakvo znanje ce biti puno korisnije u visim razredima)

[sirius]

Thanks Peterlin, ma njemu je dosta toga problem - jako slabo pamti, rjesava zadatke samo da ih se rijesi a ne da nauci. Tablicu mnozenja vec ucimo 2 godine i on opet i opet radje ide zbrajati nego jednostavno da zapamti. Sve zeli rijesiti linijom manjeg otpora..

I jos nesto... Drugaciji nacin ucenja , drugacija metoda nije linija manjeg otpora. Svako dijete uci i pamti drugacije, na tebi i uciteljici ( i psihologu , ako je potrebno) je otkriti kako najbolje i najlakse usvaja gradivo.
A ne piliti da on mora prihvatititi vase ( ili standardne ) metode.

[Peterlin]

Thanks Peterlin, ma njemu je dosta toga problem - jako slabo pamti, rjesava zadatke samo da ih se rijesi a ne da nauci. Tablicu mnozenja vec ucimo 2 godine i on opet i opet radje ide zbrajati nego jednostavno da zapamti. Sve zeli rijesiti linijom manjeg otpora..

Trebala bi otkriti na koji nacin tvoje dijete pamti.

Ako slabo pamti i ima teskoca s tablicom mnozenja, pomogao bi mu logoped, ali ne znam kako ce to ici jer testiranje kod logopeda se u pravilu obavlja na materinjem jeziku, pa bi mu rezultati na stranom jeziku bili upitni.

Ali ja mislim da tvoje dijete ima drugi problem - on istovremeno mora savladavati i strani jezik i tablicu mnozenja, pa to traje dulje nego kod djeteta koje treba savladati samo jezik ili samo mnozenje/dijeljenje.

Moj mladji sin isto je imao problema s tablicom mnozenja (ucio je to puno dulje nego moj stariji sin). Islo je tesko i polako sve dok nisam otkrila da je njemu to najlakse nauciti napamet, kao pjesmicu. On je razumio kako to ide, ali nije pamtio dok nisam napisala veliku plahtu A3 formata i svaki red je bio u drugoj boji. Citali smo to naglas i zapamtio je relativno brzo. To NE mora vrijediti i za tvoje dijete. Netko to mora prepisivati (da vidi brojeve), netko lakse uci naglas napamet. Kod mog sina upalila je kombinacija - morao je i vidjeti i cuti. Ako to primijenis kod svog djeteta, vodi racuna da uci na onom jeziku koji koristi u skoli.

Ucitelji u razrednoj nastavi isto znaju razne trikove. Ne znam hoce li ti ovo pomoci jer je na hrvatskom. Nisam sigurna da je to primjereno za tvog sina, ali pogledaj: http://www.razredna-nastava.net/stranica.php?id=526

[čokolada]

Tko je na ovoj temu Bumbalu, a tko BP?
Imam i par savjeta oko tablice mnozenja kad ovo prvo ustanovimo.

[sirius]

Tko je na ovoj temu Bumbalu, a tko BP?
Imam i par savjeta oko tablice mnozenja kad ovo prvo ustanovimo.

Fakat. Sad te vidim.

[BP]

jedan user 2 accounta (dvije mail adrese) - naravno uz blagoslov admina

[sirius]

jedan user 2 accounta (dvije mail adrese) - naravno uz blagoslov admina

Nemoguce da je uz blagoslov. To je strogo zabranjeno.
Moram kontaktirati admina i pitati zasto je tako , i sto cemo sa racunima.

[BP]

whatever..ja sam adminici objasnila problematiku pa je rekla ok - kad sam otvarala drugi account.

[Mother]

Stavila sam pod ovaj topic jer mi se čini najbliže problemu koji imamo, iako ga možda ne opisuje skroz.
Moj sin ima 13 godina i ono što me muči je njegov odnos sa vršnjacima, ili bolje rečeno– nedostatak tog odnosa.
Od malena je bio okružen djecom – redovito smo išli u parkiće, družili s rođacima i prijateljima koji svi imaju djecu, krenuo je u vrtić s 3.5 godine. Kad bi netko dolazio k nama on bi se igrao, a tako je bilo i vani ukoliko bi netko potaknuo druženje.
U vrtiću je uvijek bio „sa strane“, ali to je razdoblje je brzo prošlo, taman smo i selili usred njegovog vrtićkog razdoblja pa je i promijenio vrtić i nije mi se činilo toliko neuobičajeno da se tamo nije uklopio u ekipu.
No u školi do danas, u sedmom razredu, ne mogu reći da se s nekim zaista skompao. Iz škole uvijek izađe sam. Kada dođe u školu stane negdje sa strane i nikome se ne priključi. Srce me boli kad ga vidim. Ima nekoliko djece s kojima znam da (barem ponekad) razgovara, ali to je sve daleko od prijateljstva.
Ne bih ga nazvala sramežljivim i tihim. Odličan je učenik, aktivan na satu, vidim da se i najstrožim profesorima obraća bez imalo ustručavanja. Doduše, s odraslima mu je uvijek bilo lakše uspostaviti odnos nego s djecom.
Teško mi je reći koliko ga druga djeca prihvaćaju, no nikada nisam primijetila ni dobila informaciju da ga netko baš odbacuje (pitala sam nastavnike u školi). Nije ni omiljen, to je jasno, ne može ni biti kad se očito drži po strani i mislim da ga pravo ni ne poznaju i da su prema njemu indiferentni. Ali ima npr. 2 dječaka koji ga dosta često zovu da ide na igralište, te 2 djevojčice koje ga zovu van. On nekad hoće nekad ne (češće ovo drugo). Imaju naravno i razrednu WhatsUp grupu – on se tamo nikada ne javi niti napiše ijednu riječ. Uvijek je samo promatrač.
Introvertom ga isto ne bih nazvala. Da on sretno i zadovoljno doma sjedi i čita, ili ima neku drugu zanimaciju, ja ne bih riječ rekla. Ne mislim da mora imati hrpu prijatelja niti tome slično.
No on želi društvo, voli nogomet, želi svaki dan na igralište, no najčešće se „prikrpi“ mlađem bratu i njegovom društvu. Neće ići na igralište npr. sam bacati loptu u koš, voziti se biciklom i sl. - želi to raditi u društvu. Zove ga netko od ovo malo „njegovih“, on neće, a nakon toga navaljuje na brata da ide van. Ako mali neće, onda je drama. Plače, moli ga ili nastupa agresivno i navaljuje. Ako pokušamo objasniti da je za njega dobro da se sa još nekim druži, sa svojom generacijom, plače ili se svađa. U redu je naravno da ide s bratom, ali ne može mali uvijek raditi oni što si stariji zamisli. Također, među njima je skoro 4 godine razlike, naravno da ni interesi i teme ne mogu biti uvijek isti.
Ne znam više što bih pokušala učiniti. Ima bezbroj prilika za socijalizaciju (u normalnim uvjetima, znam da prošla godina nije reprezentativna). Od rodbine, djece naših prijatelja, slobodnih aktivnosti na koje ide (jezici, nogomet, tenis…), naravno i škola. Ali on se nigdje s nikim ne skompa. Ode, „odradi“, a tu djecu kad sretne kao da nikada nije vidio. Kad je bio mlađi znala sam i ja pozivati nekoga da dođe k nama (od ekipe iz škole), i on se onda bez problema igra i vidim da je presretan kad mu netko dođe. Ali sad je prevelik da mu mi nešto dogovaramo, a njegova inicijativa nikakva : (.
Vidim da se ne može dovijeka družiti s bratom i njegovim društvom. Vidim da mu je krivo što mlađi brat uvijek ima cijelu listu koga zove da se nekuda ide. Vidim da voli aktivnosti za koje nužno trebaju drugi ljudi. Zato mi se čini da on nije sretan s onim kako stvari stoje. No zatvoren je i nemoguće je doprijeti mi do njega. Svaki pokušaj razgovora da nazove nekoga od ovih dječaka koji njega zovu za igralište, il ida napiše u razrednu grupu ide li netko van, ili da se javi nekome s nogometa…, završavaju s tim da se on ljuti, povuče, ispadne da ga nešto tjeramo….
Ako itko ima neka razmišljanja, iskustva….

[tanja_b]

Stavila sam pod ovaj topic jer mi se čini najbliže problemu koji imamo, iako ga možda ne opisuje skroz.
Moj sin ima 13 godina i ono što me muči je njegov odnos sa vršnjacima, ili bolje rečeno– nedostatak tog odnosa.
Od malena je bio okružen djecom – redovito smo išli u parkiće, družili s rođacima i prijateljima koji svi imaju djecu, krenuo je u vrtić s 3.5 godine. Kad bi netko dolazio k nama on bi se igrao, a tako je bilo i vani ukoliko bi netko potaknuo druženje.
U vrtiću je uvijek bio „sa strane“, ali to je razdoblje je brzo prošlo, taman smo i selili usred njegovog vrtićkog razdoblja pa je i promijenio vrtić i nije mi se činilo toliko neuobičajeno da se tamo nije uklopio u ekipu.
No u školi do danas, u sedmom razredu, ne mogu reći da se s nekim zaista skompao. Iz škole uvijek izađe sam. Kada dođe u školu stane negdje sa strane i nikome se ne priključi. Srce me boli kad ga vidim. Ima nekoliko djece s kojima znam da (barem ponekad) razgovara, ali to je sve daleko od prijateljstva.
Ne bih ga nazvala sramežljivim i tihim. Odličan je učenik, aktivan na satu, vidim da se i najstrožim profesorima obraća bez imalo ustručavanja. Doduše, s odraslima mu je uvijek bilo lakše uspostaviti odnos nego s djecom.
Teško mi je reći koliko ga druga djeca prihvaćaju, no nikada nisam primijetila ni dobila informaciju da ga netko baš odbacuje (pitala sam nastavnike u školi). Nije ni omiljen, to je jasno, ne može ni biti kad se očito drži po strani i mislim da ga pravo ni ne poznaju i da su prema njemu indiferentni. Ali ima npr. 2 dječaka koji ga dosta često zovu da ide na igralište, te 2 djevojčice koje ga zovu van. On nekad hoće nekad ne (češće ovo drugo). Imaju naravno i razrednu WhatsUp grupu – on se tamo nikada ne javi niti napiše ijednu riječ. Uvijek je samo promatrač.
Introvertom ga isto ne bih nazvala. Da on sretno i zadovoljno doma sjedi i čita, ili ima neku drugu zanimaciju, ja ne bih riječ rekla. Ne mislim da mora imati hrpu prijatelja niti tome slično.
No on želi društvo, voli nogomet, želi svaki dan na igralište, no najčešće se „prikrpi“ mlađem bratu i njegovom društvu. Neće ići na igralište npr. sam bacati loptu u koš, voziti se biciklom i sl. - želi to raditi u društvu. Zove ga netko od ovo malo „njegovih“, on neće, a nakon toga navaljuje na brata da ide van. Ako mali neće, onda je drama. Plače, moli ga ili nastupa agresivno i navaljuje. Ako pokušamo objasniti da je za njega dobro da se sa još nekim druži, sa svojom generacijom, plače ili se svađa. U redu je naravno da ide s bratom, ali ne može mali uvijek raditi oni što si stariji zamisli. Također, među njima je skoro 4 godine razlike, naravno da ni interesi i teme ne mogu biti uvijek isti.
Ne znam više što bih pokušala učiniti. Ima bezbroj prilika za socijalizaciju (u normalnim uvjetima, znam da prošla godina nije reprezentativna). Od rodbine, djece naših prijatelja, slobodnih aktivnosti na koje ide (jezici, nogomet, tenis…), naravno i škola. Ali on se nigdje s nikim ne skompa. Ode, „odradi“, a tu djecu kad sretne kao da nikada nije vidio. Kad je bio mlađi znala sam i ja pozivati nekoga da dođe k nama (od ekipe iz škole), i on se onda bez problema igra i vidim da je presretan kad mu netko dođe. Ali sad je prevelik da mu mi nešto dogovaramo, a njegova inicijativa nikakva : (.
Vidim da se ne može dovijeka družiti s bratom i njegovim društvom. Vidim da mu je krivo što mlađi brat uvijek ima cijelu listu koga zove da se nekuda ide. Vidim da voli aktivnosti za koje nužno trebaju drugi ljudi. Zato mi se čini da on nije sretan s onim kako stvari stoje. No zatvoren je i nemoguće je doprijeti mi do njega. Svaki pokušaj razgovora da nazove nekoga od ovih dječaka koji njega zovu za igralište, il ida napiše u razrednu grupu ide li netko van, ili da se javi nekome s nogometa…, završavaju s tim da se on ljuti, povuče, ispadne da ga nešto tjeramo….
Ako itko ima neka razmišljanja, iskustva….

Ne bih to nazvala niskim samopouzdanjem, nego prije nesnalaženjem u socijalnim situacijama.
Imam doma jednog takvog, nešto je stariji od tvojeg. Dok je išao u osnovnu školu, imali smo sličnih situacija. U razredu si je bio ok s većinom djece, ali ni s kim se nije zbližio. U nižim razredima je još išao van na nogomet i sl., kako je rastao, sve više je izbjegavao kvartovsko društvo. Paralelno, u glazbenoj školi, imao je ok ekipu, ali viđali su se i komunicirali samo na nastavi, ne i izvan nje.
Često mi se tada žalio na to kako nema društvo ni prijatelja (imao je jednog dobrog prijatelja iz sasvim drugog kruga, i s njim se i dalje druži). Tada sam mu govorila da će sve biti drugačije kad prijeđe u srednju školu.
Zaista je tako i bilo. U gimnaziji ima društvo koje mu puno više odgovara. Ljetos su dečki iz razreda bili kod njega doma, to mi je u osnovnoj školi bilo nezamislivo.
Mali je "problemčić" što su ti njegovi iz razreda podjednako socijalno nesnalažljivi kao i on pa im treba dugo da se dogovore ili nađu, naročito u ovo doba socijalne distance i #ostajanjadoma. Ali snalazi se nekako. U svakom slučaju, primjećujem pomak nabolje od prelaska u srednju školu. Neće nikad biti od onih koji imaju brojne prijatelje i velika društva, ali to mu ni ne treba.

[jelena.O]

Ja ću u svezi wh grupa
Kod nekih takvih grupa je većinom hihaho stil,kad se pita nešto konstruktivno tipa kaj je za zadaću ili slično muk.vidim to već i u grupi kod klinca,radi toga neki izbjegavaju takve grupe,a znalo je doć u satu i više od 200 takvih poruka

[zutaminuta]

Uz brata se osjeća sigurno. Uz druge se osjeća nezaštićeno. Brat je njegov i tu je prihvaćen. Vodi se strahom od odbacivanja. Pretpostavljam. Nisam psihić. Zatvoren je pa ne možete doprijeti. Ali i ne morate ga staviti na ispitivanje. Njima je u toj dobi dovoljan razgovor monolog. Predavanje životnih lekcija. Vi si roditelji zamislite da ste predavači Cambridgea i on je vaš student i ponudite mu primjere iz vašeg života kada se niste snalazili u takvim situacijama i kad biste radije da je uz vas netko poznat kome se možete okrenuti usred igrališta, škole, diska, ceremonije i reći dvije tri nego biti u sobi punoj stranaca.

[Peterlin]

Ne bih to nazvala niskim samopouzdanjem, nego prije nesnalaženjem u socijalnim situacijama.
Imam doma jednog takvog, nešto je stariji od tvojeg. Dok je išao u osnovnu školu, imali smo sličnih situacija. U razredu si je bio ok s većinom djece, ali ni s kim se nije zbližio. U nižim razredima je još išao van na nogomet i sl., kako je rastao, sve više je izbjegavao kvartovsko društvo. Paralelno, u glazbenoj školi, imao je ok ekipu, ali viđali su se i komunicirali samo na nastavi, ne i izvan nje.
Često mi se tada žalio na to kako nema društvo ni prijatelja (imao je jednog dobrog prijatelja iz sasvim drugog kruga, i s njim se i dalje druži). Tada sam mu govorila da će sve biti drugačije kad prijeđe u srednju školu.
Zaista je tako i bilo. U gimnaziji ima društvo koje mu puno više odgovara. Ljetos su dečki iz razreda bili kod njega doma, to mi je u osnovnoj školi bilo nezamislivo.
Mali je "problemčić" što su ti njegovi iz razreda podjednako socijalno nesnalažljivi kao i on pa im treba dugo da se dogovore ili nađu, naročito u ovo doba socijalne distance i #ostajanjadoma. Ali snalazi se nekako. U svakom slučaju, primjećujem pomak nabolje od prelaska u srednju školu. Neće nikad biti od onih koji imaju brojne prijatelje i velika društva, ali to mu ni ne treba.

Isto ovako....

Moj stariji se od malih nogu bolje snalazio u kontaktu s odraslima nego s vršnjacima. Iz osnovne škole ostao je u kontaktu s jednim jedinim pravim prijateljem. Ostali su poznanici i češće kontaktiraju s mojim mlađim sinom (minimalna dobna razlika) koji ih je znao sresti u teretani, na igralištu i sličnim mjestima. Mlađi je i u osnovnoj školi doma dovodio društvo, što je starijem beskrajno išlo na živce. On je doma dovodio društvo samo ako je trebalo napraviti nešto za školu, a i rođendane je radije slavio vani.

Sada u studentskoj dobi imaju oni svaki svoje društvo, ali ima i dosta preklapanja. Mlađi ima dečke iz kvarta s kojima ode na igralište, shopping centar, kartanje i slično. Stariji ima društvo koje nije iz zagreba (filmaši iz drugih gradova) pa je druženje više virtualno nego 3d. To društvo poznaje i koristi i mlađi - obojica su od viših razreda osnovne škole hodočastili po kampovima Hrvatskog filmskog saveza i tamo upoznali ljude sličnih interesa. Ima i tu problemčić - većina ih nije iz Zagreba, nego iz drugih mjesta, ali uz današnju tehniku uredno se održavaju kontakti i oni zajedno idu na radionice i slične skupove.

Mlađi je imao (i još uvijek ima) i društvo iz srednje škole. Stariji kontaktira sa dvoje-troje ljudi iz srednje, jer su na istoj godini i istom smjeru na faksu. Vidim da rijetko on pokreće inicijativu, ali uvijek je na raspolaganju kad nekom drugom nešto treba... Voli se družiti s ljudima od kojih može nešto naučiti, npr. ima jednog susjeda koji je moja generacija, a s kojim obožava raditi povremene projekte (tehnika, računalne mreže, komunikacije...). Imaju zajedničke teme i interese. Dok je išao u srednju školu, bio je u dramskoj grupi, gdje mu je puno zanimljivije bilo druženje s profesionalcima koji su se bavili tehnikom i davali im povremene usluge (razglas, rasvjeta i slično) nego s kolegama koji su tamo nešto glumili.

Povremeno se i on znao "šlepati" uz brata, npr. položio je ispite za radioamatera, ali njemu to treba za drugu svrhu. Mlađi sin se baš bavi time i aktivan je u klubu, a stariji ima "šaru" samo zato da bi se mogao koristiti mobilnom radiostanicom za komunikaciju na raznim skupovima i festivalima, jer to bolje služi nego mobitel.

Mother, sad je razdoblje korone i nije to lako izvesti, ali vidi kakve interese ima tvoj stariji sin, a da to nije nešto vezano samo uz školu, nego uz njegove posebne interese... U školi je ekipa koja se slučajno zatekla u razredu. U osnovnoj školi to je ekipa iz kvarta. U srednjoj postane lakše, jer su tamo ljudi koji već imaju sličnije interese, ali često to nije dovoljno. Ako djeca imaju kakve specifične interese, to treba poticati. Moji su od predškolske dobi snimali filmove i predstave, pa smo ih tako usmjerili. Zapravo, ponudili smo im više toga... Obojica su išli u glazbenu školu. Mlađi i dan danas povremeno svira, starijem ne pada na pamet, ali zato je u stanju sastaviti razglas kakav god treba (i tu mu znanje iz glazbene škole dobro dođe). Obojica su išli na ljetne kampove u kvartovsko kazalište. Mlađi je kasnije išao i u dramsku tamo, stariji na dramsku u školi. Od tih vremena naučili su samo jednu stvar koja ih je obojicu zanimala - kako izgleda tehnika iza pozornice.

Ja se uvijek pitam jesmo li ih preusko usmjerili (mm i ja smo inženjeri, a djeca dijele interese), ali čini se da su zadovoljni. Što se tiče socijalnih vještina - moje također nisu iznimne, mm je tu negdje ili čak i manje vješt, ali bratemili, ne moramo svi biti animatori...

[tanja_b]

Njima je u toj dobi dovoljan razgovor monolog. Predavanje životnih lekcija. Vi si roditelji zamislite da ste predavači Cambridgea i on je vaš student i ponudite mu primjere iz vašeg života kada se niste snalazili u takvim situacijama i kad biste radije da je uz vas netko poznat kome se možete okrenuti usred igrališta, škole, diska, ceremonije i reći dvije tri nego biti u sobi punoj stranaca.

Joj, žuta, sorry, ali vidi se da nemaš djecu u pubertetu
Samo ću citirati izjavu svog sina od pred neki dan (uz napomenu da je on vrlo oprezan u izražavanju i bira riječi): "Kad mi ti govoriš takve nekakve... životne lekcije... nemoj se ljutiti, ali to zvuči tako bezveze"
Do nekih spoznaja, i to baš u socijalnim situacijama, mora doći sam, kako god to bilo teško. Mi smo tu samo da im budemo podrška. S obzirom da je moj jako zatvoren i izbjegava razgovore na osobne teme, jedino što mogu je naćuliti uši i slušati ga svaki put kad slučajno dobije volju da priča ili nešto komentira.

[Peterlin]

I ovo moram potpisati ... Životne lekcije njima u ovoj dobi samo izazivaju kolutanje očima. Treba proći još koja godina da počnu razumijevati. Ja sam sad u situaciji da me povremeno pitaju "Što si ono pričala o tome?"

Počelo je s praktičnim stvarima, negdje na početku srednje škole. Kad je mlađi sin išao na školski izlet izvan Hrvatske, rekla sam mu da uzme dva novčanika (u jednom imaš valutu zemlje u kojoj se nalaziš, a u drugoj kune) i torbicu za dokumente koja visi oko vrata. Kad se vratio, rekao je "I drugi su imali po dva novčanika, a torbica je bila dobra ideja. Jesi li to sama otkrila ili ti je deda rekao?"

To pamtim jer je praktično prva stvar za koju je u odraslijoj dobi priznao da se mama dobro sjetila...

[Olhg]

Stavila sam pod ovaj topic jer mi se čini najbliže problemu koji imamo, iako ga možda ne opisuje skroz.
Moj sin ima 13 godina i ono što me muči je njegov odnos sa vršnjacima, ili bolje rečeno– nedostatak tog odnosa.
Od malena je bio okružen djecom – redovito smo išli u parkiće, družili s rođacima i prijateljima koji svi imaju djecu, krenuo je u vrtić s 3.5 godine. Kad bi netko dolazio k nama on bi se igrao, a tako je bilo i vani ukoliko bi netko potaknuo druženje.
U vrtiću je uvijek bio „sa strane“, ali to je razdoblje je brzo prošlo, taman smo i selili usred njegovog vrtićkog razdoblja pa je i promijenio vrtić i nije mi se činilo toliko neuobičajeno da se tamo nije uklopio u ekipu.
No u školi do danas, u sedmom razredu, ne mogu reći da se s nekim zaista skompao. Iz škole uvijek izađe sam. Kada dođe u školu stane negdje sa strane i nikome se ne priključi. Srce me boli kad ga vidim. Ima nekoliko djece s kojima znam da (barem ponekad) razgovara, ali to je sve daleko od prijateljstva.
Ne bih ga nazvala sramežljivim i tihim. Odličan je učenik, aktivan na satu, vidim da se i najstrožim profesorima obraća bez imalo ustručavanja. Doduše, s odraslima mu je uvijek bilo lakše uspostaviti odnos nego s djecom.
Teško mi je reći koliko ga druga djeca prihvaćaju, no nikada nisam primijetila ni dobila informaciju da ga netko baš odbacuje (pitala sam nastavnike u školi). Nije ni omiljen, to je jasno, ne može ni biti kad se očito drži po strani i mislim da ga pravo ni ne poznaju i da su prema njemu indiferentni. Ali ima npr. 2 dječaka koji ga dosta često zovu da ide na igralište, te 2 djevojčice koje ga zovu van. On nekad hoće nekad ne (češće ovo drugo). Imaju naravno i razrednu WhatsUp grupu – on se tamo nikada ne javi niti napiše ijednu riječ. Uvijek je samo promatrač.
Introvertom ga isto ne bih nazvala. Da on sretno i zadovoljno doma sjedi i čita, ili ima neku drugu zanimaciju, ja ne bih riječ rekla. Ne mislim da mora imati hrpu prijatelja niti tome slično.
No on želi društvo, voli nogomet, želi svaki dan na igralište, no najčešće se „prikrpi“ mlađem bratu i njegovom društvu. Neće ići na igralište npr. sam bacati loptu u koš, voziti se biciklom i sl. - želi to raditi u društvu. Zove ga netko od ovo malo „njegovih“, on neće, a nakon toga navaljuje na brata da ide van. Ako mali neće, onda je drama. Plače, moli ga ili nastupa agresivno i navaljuje. Ako pokušamo objasniti da je za njega dobro da se sa još nekim druži, sa svojom generacijom, plače ili se svađa. U redu je naravno da ide s bratom, ali ne može mali uvijek raditi oni što si stariji zamisli. Također, među njima je skoro 4 godine razlike, naravno da ni interesi i teme ne mogu biti uvijek isti.
Ne znam više što bih pokušala učiniti. Ima bezbroj prilika za socijalizaciju (u normalnim uvjetima, znam da prošla godina nije reprezentativna). Od rodbine, djece naših prijatelja, slobodnih aktivnosti na koje ide (jezici, nogomet, tenis…), naravno i škola. Ali on se nigdje s nikim ne skompa. Ode, „odradi“, a tu djecu kad sretne kao da nikada nije vidio. Kad je bio mlađi znala sam i ja pozivati nekoga da dođe k nama (od ekipe iz škole), i on se onda bez problema igra i vidim da je presretan kad mu netko dođe. Ali sad je prevelik da mu mi nešto dogovaramo, a njegova inicijativa nikakva : (.
Vidim da se ne može dovijeka družiti s bratom i njegovim društvom. Vidim da mu je krivo što mlađi brat uvijek ima cijelu listu koga zove da se nekuda ide. Vidim da voli aktivnosti za koje nužno trebaju drugi ljudi. Zato mi se čini da on nije sretan s onim kako stvari stoje. No zatvoren je i nemoguće je doprijeti mi do njega. Svaki pokušaj razgovora da nazove nekoga od ovih dječaka koji njega zovu za igralište, il ida napiše u razrednu grupu ide li netko van, ili da se javi nekome s nogometa…, završavaju s tim da se on ljuti, povuče, ispadne da ga nešto tjeramo….
Ako itko ima neka razmišljanja, iskustva….

Pozdrav, moram napisati odgovor na ovaj post, ponajvise jer se prepoznajem u ponasanju vaseg sina. Doduse u srednjim 30-tim sam, ali jos ima toga.
Ono sto sam definitivno o svom takvom ponasanju vremenom naucila, jeste da odgoj i medjuljudski-porodicni odnosi dosta uticali na to. Kroz odrastanje uvijek je bilo nekih razdvajanja od strane roditelja prema nama djeci, na osnovu kojih sam ja zakljucivala da brata i sestru vise vole i da su bolji od mene. Roditelji su bili stroziji prema nama starijim, stalno su ponajvise od mene ocekivali odgovornost, tako da sam odrasla u nekakvu poslusnu osobu, odgovornu, bez isticanja svojih stavova i na prvom mjestu bez sampouzdanja, koje je bitno za snalazenje u svijetu. U ovim godinama sam i osvjestila neke svoje obrasce ponasanja koje sam u porodici pokupila ili koje su mi nametnuli. Cesto roditelji nesto nesvjesno rade ili su uradili, tako da neko strucan moze bolje da procjeni situaciju. Takodjer bilo bi dobro da evocirate vlastite emocije i ponasanja tokom trudnoce, i prvih godina djetetovog zivota.

U tim godinama djeca imaju i prve simpatije, razocarenja ili radosti, moguce da i tu nesto ne stima. Ali pozadina svih odnosa sa ljudima i odnosa prema zivotu, lezi u samopuzdanju i samoprihvatanju. Ono sto vi kao porodica mozete uraditi je pruziti mu ljubav i prihvatanje, kritike i savjeti mogu samo pogorsati njegovo stanje i emocije. Ja sam se vremenom tako jakooo povukla u samu sebe, nekad oko tih 14-15 god, sto zbog svog osjecaja odbacenosti od drustva (iako nisam realno gledano bila odbacena, sto od nerazumjevanja porodice. U tinejdzerskom dobu uglavnom se pokazuju rezultati djetinjstva, ljudi svakih 7 godina prelaze iz jednog u naredni ciklus zivota, dijete od 13 god se sprema za tu promjenu. Nikad ga ne poredite sa bratom. To da mu je krivo sto brat ima vise drustva, proizilazi iz niskog sampouzdanja i neprihvatanja sebe. To sto bira mladje drustvo, znaci da se i on tako osjeca, s njima mu je ugodnije. Iz nekog razloga boji se odrastanja i promjena. Po mom misljenju on ima nisko samopuzdanje, ili barem nize u odnosu na normalno i na tome treba temeljito raditi. Vi nikako ne vrsite pritisak, tako da on zakljuci da ga tjerate van, tako stice dojam da ga ne razumijete i moguce da ce se samo jos vise povlaciti u sebe...