A da pokušaš postepeno?
Polako promijeni sebe, tatu mu, dede, bake...neka mu nitko ne govori, ni ne pokazuje da ne valja. Pa, iako smatraš da ne valja ništa ( ili nešto) što on radi, probaj svim svojim snagama to ne pokazati. Ni rječju, ni pogledom, ni gestom, ni držanjem tijela. Ne govorim o situacijama koje su opasne ili nezakonite . Nego, u svakodnevnom životu.

U ovim godina mu još uvijek ti možeš vratiti samopouzdanje, za dvije godine će to već biti gotovo nemoguće bez pomoći stručnjaka.

Hvali ga, za najmanje dobre stvari, ali svaki dan. Sigurno nešto dobro napravi.
Ne uspoređuj ga sa bratom, sestrom, onim tamo djetetom, on je osoba za sebe i neka zna da ti je dobar takav kakav je.
Nemoj ga tjerati na aktivnosti, probaj s njim igrati nogomet, badmington, bilo što i pohvali kad napravi dobar potez. Ne popuštati, samo prilagoditi snagu njegovoj.
Ne kuditi, ne držati prodike, ne ga ponižavati.

Dugo je to 10 godina u kojima je izgubio vjeru u sebe. Trebat će puno da je povrati. Ako vidiš da ni oko 6 mjeseci tvog promijenjenog ponašanje nije pomoglo djetetu da postane bar malo samopouzdaniji, pregrizi sve i potraži stručnu pomoć. Ma koliko ti trebalo vremena i novaca za nju.

Kad dođe pubertet, bit će nemjerljivo teže.
Pokušaj naći neke knjige o samopouzdanju, ima ih i u knjižnici.

Teško je to prihvatiti, ali za razvijanje dječjeg samopouzdanja odgovoran je isključivo roditelj, svojim postupcima od prvog dana djetetova života. Dijete mora imati čvrstu ruku koja ga odgaja, ali punu ljubavi i povjerenja. Znam, lako je to napisati, a puno teže sprovesti, ali može se.