NIsko samopouzdanje

[tanja_b]

Stavila sam pod ovaj topic jer mi se čini najbliže problemu koji imamo, iako ga možda ne opisuje skroz.
Moj sin ima 13 godina i ono što me muči je njegov odnos sa vršnjacima, ili bolje rečeno– nedostatak tog odnosa.
Od malena je bio okružen djecom – redovito smo išli u parkiće, družili s rođacima i prijateljima koji svi imaju djecu, krenuo je u vrtić s 3.5 godine. Kad bi netko dolazio k nama on bi se igrao, a tako je bilo i vani ukoliko bi netko potaknuo druženje.
U vrtiću je uvijek bio „sa strane“, ali to je razdoblje je brzo prošlo, taman smo i selili usred njegovog vrtićkog razdoblja pa je i promijenio vrtić i nije mi se činilo toliko neuobičajeno da se tamo nije uklopio u ekipu.
No u školi do danas, u sedmom razredu, ne mogu reći da se s nekim zaista skompao. Iz škole uvijek izađe sam. Kada dođe u školu stane negdje sa strane i nikome se ne priključi. Srce me boli kad ga vidim. Ima nekoliko djece s kojima znam da (barem ponekad) razgovara, ali to je sve daleko od prijateljstva.
Ne bih ga nazvala sramežljivim i tihim. Odličan je učenik, aktivan na satu, vidim da se i najstrožim profesorima obraća bez imalo ustručavanja. Doduše, s odraslima mu je uvijek bilo lakše uspostaviti odnos nego s djecom.
Teško mi je reći koliko ga druga djeca prihvaćaju, no nikada nisam primijetila ni dobila informaciju da ga netko baš odbacuje (pitala sam nastavnike u školi). Nije ni omiljen, to je jasno, ne može ni biti kad se očito drži po strani i mislim da ga pravo ni ne poznaju i da su prema njemu indiferentni. Ali ima npr. 2 dječaka koji ga dosta često zovu da ide na igralište, te 2 djevojčice koje ga zovu van. On nekad hoće nekad ne (češće ovo drugo). Imaju naravno i razrednu WhatsUp grupu – on se tamo nikada ne javi niti napiše ijednu riječ. Uvijek je samo promatrač.
Introvertom ga isto ne bih nazvala. Da on sretno i zadovoljno doma sjedi i čita, ili ima neku drugu zanimaciju, ja ne bih riječ rekla. Ne mislim da mora imati hrpu prijatelja niti tome slično.
No on želi društvo, voli nogomet, želi svaki dan na igralište, no najčešće se „prikrpi“ mlađem bratu i njegovom društvu. Neće ići na igralište npr. sam bacati loptu u koš, voziti se biciklom i sl. - želi to raditi u društvu. Zove ga netko od ovo malo „njegovih“, on neće, a nakon toga navaljuje na brata da ide van. Ako mali neće, onda je drama. Plače, moli ga ili nastupa agresivno i navaljuje. Ako pokušamo objasniti da je za njega dobro da se sa još nekim druži, sa svojom generacijom, plače ili se svađa. U redu je naravno da ide s bratom, ali ne može mali uvijek raditi oni što si stariji zamisli. Također, među njima je skoro 4 godine razlike, naravno da ni interesi i teme ne mogu biti uvijek isti.
Ne znam više što bih pokušala učiniti. Ima bezbroj prilika za socijalizaciju (u normalnim uvjetima, znam da prošla godina nije reprezentativna). Od rodbine, djece naših prijatelja, slobodnih aktivnosti na koje ide (jezici, nogomet, tenis…), naravno i škola. Ali on se nigdje s nikim ne skompa. Ode, „odradi“, a tu djecu kad sretne kao da nikada nije vidio. Kad je bio mlađi znala sam i ja pozivati nekoga da dođe k nama (od ekipe iz škole), i on se onda bez problema igra i vidim da je presretan kad mu netko dođe. Ali sad je prevelik da mu mi nešto dogovaramo, a njegova inicijativa nikakva : (.
Vidim da se ne može dovijeka družiti s bratom i njegovim društvom. Vidim da mu je krivo što mlađi brat uvijek ima cijelu listu koga zove da se nekuda ide. Vidim da voli aktivnosti za koje nužno trebaju drugi ljudi. Zato mi se čini da on nije sretan s onim kako stvari stoje. No zatvoren je i nemoguće je doprijeti mi do njega. Svaki pokušaj razgovora da nazove nekoga od ovih dječaka koji njega zovu za igralište, il ida napiše u razrednu grupu ide li netko van, ili da se javi nekome s nogometa…, završavaju s tim da se on ljuti, povuče, ispadne da ga nešto tjeramo….
Ako itko ima neka razmišljanja, iskustva….

Ne bih to nazvala niskim samopouzdanjem, nego prije nesnalaženjem u socijalnim situacijama.
Imam doma jednog takvog, nešto je stariji od tvojeg. Dok je išao u osnovnu školu, imali smo sličnih situacija. U razredu si je bio ok s većinom djece, ali ni s kim se nije zbližio. U nižim razredima je još išao van na nogomet i sl., kako je rastao, sve više je izbjegavao kvartovsko društvo. Paralelno, u glazbenoj školi, imao je ok ekipu, ali viđali su se i komunicirali samo na nastavi, ne i izvan nje.
Često mi se tada žalio na to kako nema društvo ni prijatelja (imao je jednog dobrog prijatelja iz sasvim drugog kruga, i s njim se i dalje druži). Tada sam mu govorila da će sve biti drugačije kad prijeđe u srednju školu.
Zaista je tako i bilo. U gimnaziji ima društvo koje mu puno više odgovara. Ljetos su dečki iz razreda bili kod njega doma, to mi je u osnovnoj školi bilo nezamislivo.
Mali je "problemčić" što su ti njegovi iz razreda podjednako socijalno nesnalažljivi kao i on pa im treba dugo da se dogovore ili nađu, naročito u ovo doba socijalne distance i #ostajanjadoma. Ali snalazi se nekako. U svakom slučaju, primjećujem pomak nabolje od prelaska u srednju školu. Neće nikad biti od onih koji imaju brojne prijatelje i velika društva, ali to mu ni ne treba.

[Peterlin]

Ne bih to nazvala niskim samopouzdanjem, nego prije nesnalaženjem u socijalnim situacijama.
Imam doma jednog takvog, nešto je stariji od tvojeg. Dok je išao u osnovnu školu, imali smo sličnih situacija. U razredu si je bio ok s većinom djece, ali ni s kim se nije zbližio. U nižim razredima je još išao van na nogomet i sl., kako je rastao, sve više je izbjegavao kvartovsko društvo. Paralelno, u glazbenoj školi, imao je ok ekipu, ali viđali su se i komunicirali samo na nastavi, ne i izvan nje.
Često mi se tada žalio na to kako nema društvo ni prijatelja (imao je jednog dobrog prijatelja iz sasvim drugog kruga, i s njim se i dalje druži). Tada sam mu govorila da će sve biti drugačije kad prijeđe u srednju školu.
Zaista je tako i bilo. U gimnaziji ima društvo koje mu puno više odgovara. Ljetos su dečki iz razreda bili kod njega doma, to mi je u osnovnoj školi bilo nezamislivo.
Mali je "problemčić" što su ti njegovi iz razreda podjednako socijalno nesnalažljivi kao i on pa im treba dugo da se dogovore ili nađu, naročito u ovo doba socijalne distance i #ostajanjadoma. Ali snalazi se nekako. U svakom slučaju, primjećujem pomak nabolje od prelaska u srednju školu. Neće nikad biti od onih koji imaju brojne prijatelje i velika društva, ali to mu ni ne treba.

Isto ovako....

Moj stariji se od malih nogu bolje snalazio u kontaktu s odraslima nego s vršnjacima. Iz osnovne škole ostao je u kontaktu s jednim jedinim pravim prijateljem. Ostali su poznanici i češće kontaktiraju s mojim mlađim sinom (minimalna dobna razlika) koji ih je znao sresti u teretani, na igralištu i sličnim mjestima. Mlađi je i u osnovnoj školi doma dovodio društvo, što je starijem beskrajno išlo na živce. On je doma dovodio društvo samo ako je trebalo napraviti nešto za školu, a i rođendane je radije slavio vani.

Sada u studentskoj dobi imaju oni svaki svoje društvo, ali ima i dosta preklapanja. Mlađi ima dečke iz kvarta s kojima ode na igralište, shopping centar, kartanje i slično. Stariji ima društvo koje nije iz zagreba (filmaši iz drugih gradova) pa je druženje više virtualno nego 3d. To društvo poznaje i koristi i mlađi - obojica su od viših razreda osnovne škole hodočastili po kampovima Hrvatskog filmskog saveza i tamo upoznali ljude sličnih interesa. Ima i tu problemčić - većina ih nije iz Zagreba, nego iz drugih mjesta, ali uz današnju tehniku uredno se održavaju kontakti i oni zajedno idu na radionice i slične skupove.

Mlađi je imao (i još uvijek ima) i društvo iz srednje škole. Stariji kontaktira sa dvoje-troje ljudi iz srednje, jer su na istoj godini i istom smjeru na faksu. Vidim da rijetko on pokreće inicijativu, ali uvijek je na raspolaganju kad nekom drugom nešto treba... Voli se družiti s ljudima od kojih može nešto naučiti, npr. ima jednog susjeda koji je moja generacija, a s kojim obožava raditi povremene projekte (tehnika, računalne mreže, komunikacije...). Imaju zajedničke teme i interese. Dok je išao u srednju školu, bio je u dramskoj grupi, gdje mu je puno zanimljivije bilo druženje s profesionalcima koji su se bavili tehnikom i davali im povremene usluge (razglas, rasvjeta i slično) nego s kolegama koji su tamo nešto glumili.

Povremeno se i on znao "šlepati" uz brata, npr. položio je ispite za radioamatera, ali njemu to treba za drugu svrhu. Mlađi sin se baš bavi time i aktivan je u klubu, a stariji ima "šaru" samo zato da bi se mogao koristiti mobilnom radiostanicom za komunikaciju na raznim skupovima i festivalima, jer to bolje služi nego mobitel.

Mother, sad je razdoblje korone i nije to lako izvesti, ali vidi kakve interese ima tvoj stariji sin, a da to nije nešto vezano samo uz školu, nego uz njegove posebne interese... U školi je ekipa koja se slučajno zatekla u razredu. U osnovnoj školi to je ekipa iz kvarta. U srednjoj postane lakše, jer su tamo ljudi koji već imaju sličnije interese, ali često to nije dovoljno. Ako djeca imaju kakve specifične interese, to treba poticati. Moji su od predškolske dobi snimali filmove i predstave, pa smo ih tako usmjerili. Zapravo, ponudili smo im više toga... Obojica su išli u glazbenu školu. Mlađi i dan danas povremeno svira, starijem ne pada na pamet, ali zato je u stanju sastaviti razglas kakav god treba (i tu mu znanje iz glazbene škole dobro dođe). Obojica su išli na ljetne kampove u kvartovsko kazalište. Mlađi je kasnije išao i u dramsku tamo, stariji na dramsku u školi. Od tih vremena naučili su samo jednu stvar koja ih je obojicu zanimala - kako izgleda tehnika iza pozornice.

Ja se uvijek pitam jesmo li ih preusko usmjerili (mm i ja smo inženjeri, a djeca dijele interese), ali čini se da su zadovoljni. Što se tiče socijalnih vještina - moje također nisu iznimne, mm je tu negdje ili čak i manje vješt, ali bratemili, ne moramo svi biti animatori...